Najveća je prijetnja u daljnjem odgađanju investicijskih projekata

će svjetska industrija električne struje početi izbacivati tehnologije potrebne za smanjenje emisija, što i nije zanemarivo, s obzirom da je ta industrija odgovorna za dvije trećine svih štetnih emisija. Osim nje, impresivnu razinu ekološke osvještelenosti pokazali su i poštari svijeta, odnosno poštanske organizacije, koje su se dogovorile udržati snage na smanjenju štetnih emisija. Trend takvoga individualnog pristupa uzima maha i već je niz industrija počeo raditi na konkretnim mjerama, od zračnih, preko brodskih prijevoznika, do proizvođača željeza, cementa, čelika i drugih.

Da svijet usprkos Kopenhagenu nije ni blizu rješenja zorno pokazuje i priča o oprečnim stajalištima dva čovjeka koji su neposredno uključeni u poslove u vezi s planetom – Jamesa Hansena s jedne strane, i Nicholasa Herberta Sterna, baruna Brentforda, ekonomista i šefa Grantham instituta za klimatske promjene i okoliš, s druge. Prvi je osuo drvlje i kamenje po konferenciji o klimi, tvrdnjom da bi bilo bolje za svijet i buduće generacije kada bi samit u Kopenhagenu propao, dok je drugi samit okarakterizirao kao presudan za sudbinu svijeta. Direktor NASA-inoga Goddard instituta za svemirska istraživanja Jim Hansen izjavio je da će svaki dogovor koji iznijedri samit biti promašen. Iako nije ulazio posebno u detalje, ustvrdio je da će cijela priča opet biti poput Kyota te da će ljudi onda opet potrošiti godine u pokušaju shvaćanja što se dogodilo. Hansen je jedan od najžešćih protivnika sustava trgovanja emisijama prema kojem možete nastaviti onečišćavati zrak ako platite nekom drugom da smanji svoje ispuštanje plinova za potrebnu količinu. Riječ je, dakako, o još jednom sjajnom i maštovitom bogataškom konceptu prema kojem ne morate ništa raditi, sasvim suprotno cilj je ostati na starom, nego samo platiti nekom drugom, dok kao čisti bonus sustav unazađuje nerazvijene zemlje, a bogate ostavlja bogatima. Vuk sit, ovce na broju, čini se, barem iz perspektive bogatih. Objašnjavajući svoju namjeru da ne prisustvuje samitu, Hansen je rekao londonskom Timesu da razvijeni žele nastaviti po starom tako da kupe oprost davanjem nekih manjih iznosa zemljama u razvoju, što rade u obliku offset aranžmana i adaptacijskih fondova. Njegovo rješenje je ‘ugljični porez’, u čemu se slaže sa Sternom, dok je ključno mjesto razilaženja načelnog pristupa. Hansen je apsolutist, ne zanimaju ga polovična rješenja i postupna smanjivanja. Kako je objasnio Timesu, ‘to je analogno pitanju ropstva s kojim se suočio Abraham Lincoln ili pitanju nacizma s kojim se suočio Winston Churchill. O tim pitanjima ne može biti kompromisa, ne možete reći ‘ajmo smanjiti ropstvo, nadimo kompromis i srežimo ga za 50 ili 40 posto’.

Stern, autor Izvješća o ekonomiji klimatskih promjena, ‘hladnog oružja’ teškog 700 strana objavljenog potkraj 2006., izrazio je veliki optimizam konferencijom i njenim potencijalom u smislu rezanja emisija. Prema njemu, moguće je ograničiti rast temperature dva posto do kraja stoljeća, ali uz dogovor u Kopenhagenu koji bi trebao uključivati trošenje veće količine novca i nove poreze na ugljik. Zaista vrlo izgledno. Skup u Kopenhagenu smatra ‘najvećim okupljanjem od Drugoga svjetskog rata’. Iako možda nije impresionirao Hansena, poduzetni je barun prilično cijenjen u svojoj domovini. Spomenuto izvješće Britanci smatraju jednim od najutjecajnijih političkih dokumenata u području klimatskih promjena, ali u Britaniji. Uvidom u njegovo revidirano izvješće, mora se cijeniti čovjekov optimizam. Nova verzija kaže da je potrebno smanjiti godišnje emisije s 47 milijardi tona u 2010. na 44 milijarde do 2020. i onda na 20 milijardi do 2050., što ne bi trebao biti nikakav problem, nastavlja on, ako bogate zemlje dostignu svoj maksimalni cilj. Sve skupa koštalo bi trčavih 30 milijardi funti na godinu, do 2015., a onda bi se iznos dizao do 120 milijardi. Nikakav problem. Reakcije na izvješće bile su uobičajeno raznolike. One negativne uglavnom su se odnosile na niske ciljeve postavljene izvješćem, ali i na niz drugih stvari ovisno o tome tko suklja vatru. Izvješće je dosad najviše uspjelo u zabavljanju znanstvenika i onih koji se takvima osjećaju, bez nekih konkretnijih učinaka na stanje stvari.

Njegov ‘klimatski’ brat pozornost je privukao 1988. svojim svjedočenjem o klimatskim promjenama pred Kongresom. Hansen je fizičar i astronaut, ali i prilično uzbudljiva i kontroverzna osobnost. Prije četiri godine izjavio je da su službenici iz NASA-e pokušali utjecati na njegove javne izjave o uzročima klimatskih promjena. Hansen je rekao da su službenici Odjela za odnose s javnošću dobili nalog pregledati njegove intervjue i izjave nakon predavanja koje je održao u prosincu 2005., na što su iz NASA-e odgovorili da je njihova politika ista kao i u svim ostalim saveznim agencijama koje zahtijevaju koordiniranost izjava svojih službenika s odjelom za odnose s javnošću. Ipak, dvije godine kasnije, glavni inspektor agencije zaključio je da je PR odjel namjerno izokretao pogled na klimatologiju.

Osim toga Hansen je nastupio i na televiziji tvrdeći da je Bijela kuća pod Georgom Bushom isto monitrala i oblikovala izjave za tisak s tematikom globalnog zatopljenja u svrhu umanjivanja njegove važnosti. Bez dlake na jeziku, u svojim intervjuima tijekom prošle godine pozvao je na izvođenje šefova energetskih kompanija ExxonMobil i Peabody Coal pred sud pod optužbom za ‘zločine protiv humanosti i prirode’. Zahtjev je temeljio na činjenici da su te kompanije, i mnoge druge u sektoru, namjerno širile sumnju i dezinformacije o globalnom zatopljenju, na isti način kako su to činile duhanske kompanije o povezanosti raka i pušenja.

Hansen ima zaista poseban odnos s novinarima u Americi, odnosno oni prema njemu. Nakon što je primio nagradu Carl-Gustaf Rossby, koju mu je Američko društvo meteorologa dodijelilo ove godine, novinar Andrew Freeman, kolumnist Washington Posta, zabrinuo se jako da bi takav izbor laureata mogao sugerirati da su njegovi politički stavovi i stavovi društva, a to bi valjda stvarno bilo strašno.

Opća zabrinutost američkih novinara za ukus, bonton, stanje znanosti i tome slično, nastavila se kolumnom Andrewa Revkina, kojem se nakon spomenutog uhićenja učinilo da Hansen stvarno pretjeruje u svom ponašanju i da se uopće nedolično ponaša za jednog znanstvenika. Zašto je neprihvatljivo da čovjek koji shvaća da se Zemlja raspada aktivno sudjeluje u pokušajima spasa, umjesto da iz svog stolca šalje pustu izvješća koja završavaju u nečijim ladicama, teško je razumjeti. A možda i nije. Elizabeth Kolbert iz New Yorkera izrazila je uvjerenje da je Hansen sve više izoliran unutar aktivističke zajednice, dok se Christa Marshall iz New York Timesa upitala ima li Hansen uopće više važnost u debati o klimi nakon što stalno napada Obamin plan trgovanja emisijama. Još jedan Freeman, fizičar Dyson, optužio je Hansena za kontinuirano pretjerivanje u opisivanju klimatskih promjena i pretvaranje klimatologije u osobnu ideologiju, na što je ovaj odgovorio da Dyson nema pojma o čemu priča i da bi trebao prvo napraviti svoju domaću zadaću.

Kritičara dakle, na pretek, iako nitko od navedenih vjerojatno nije učinio za podizanje svijesti o problemima ekologije ni djelić onoga što Hansen jest, pa nekima od tih kritičara već u startu nedostaje kredibiliteta. Što se problema njegovoga idealističkog pristupa tiče, uvažavanje političke stvarnosti, manjak koje mu isto predbacuju, dosad zaista nije donijelo nikakav napredak po pitanju zagađenja planeta, dok je s druge strane, inzistiranje ljudi poput Hansena dovelo barem do dizanja razine svijesti, pa se prema tom kriteriju Kyoto i Kopenhagen mogu smatrati uspjesima jer se nisu mogli ni dogoditi još nedavno. Što se Kopenhagena tiče, teško da će nešto temeljito promijeniti, pogotovo ako je suditi prema Kyotu.