Home / Biznis i politika / Što će obilježavati 2010.

Što će obilježavati 2010.

Ivan Šimonović, ministar pravosuđa, očekuje da će se 2010. godine mnogo toga ostvariti u hrvatskom pravosuđu. Otvaranje i zatvaranje Poglavlja 23 (o pravosuđu i ljudskim pravima) u pregovorima o pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji istaknuo je na prvome mjestu popisa svojih očekivanja. Ministru Šimonoviću uspjelo je izboriti se da se predloženim najnovijim promjenama Ustava brišu dosadašnje ovlasti Sabora u izboru članova Državnoga sudbenog vijeća, kao i ovlasti za davanje mišljenja u postupcima imenovanja i razrješenja sudaca. Predloženim promjenama Ustava predviđeno je i osamostaljivanje Pravosudne akademije (od Ministarstva pravosuđa) kako bi rezultati u procesu obrazovanja na toj akademiji postali presudni za izbor i napredovanje sudaca i državnih tužitelja, umjesto dosad prevladavajućega politikantskog zapotnjaštva. Time će se, vjeruje Šimonović, smanjiti nedopustiv utjecaj političke i izvršne vlasti na sudstvo.

Zamoljen da za Lider kaže što u pravosuđu očekuje 2010. godine, ministar Šimonović je rekao: Očekujem da se u prvom kvartalu otvori Poglavlje 23., Pravosuđe i ljudska prava. Ima mnogo smjernica za zatvaranje Poglavlja, pri čemu se većina odnosi na provedbu već usvojenih normativnih rješenja u praksi. Očekujem da se na izbor i napredovanje sudaca i državnih tužitelja primjenjuju objektivni i transparentni kriteriji izbora i napredovanja, što će osnažiti povjerenje u pravosuđe.

Očekujem, nadalje, da se broj starih predmeta pod utjecajem mjera za ubrzavanje postupanja smanjuje, a trajanje postupaka skrati. To se već dijelom i ostvaruje, ali ne brzinom kojom bi to kao ministar želio. Nadam se i da će se Ministarstvo pravosuđa reorganizirati i prilagoditi uvjetima djelovanja u Europskoj uniji te da će se Pravosudna akademija osamostaliti od Ministarstva pravosuđa i širiti svoj utjecaj, djelatnosti i programe.

Očekujem još i da se Uprava za probaciju postupno kadrovski popuni te da sve više osuđenika umjesto odlaska u zatvore bude podvrgnuto režimu nadzirane slobode uz primjenu mjera kojima se izbjegava ponovno počinjenje kaznenih djela. Time bi se u 2010. smanjio pritisak na prenapućeni zatvorski sustav, što bi zajedno s otvaranjem novih 420 mjesta u Kaznionici u Glini humaniziralo uvjete izdržavanja kazni.

Mnogo očekujem i od usvajanja najvažnijih zakona koji se donose u 2010., Zakona o upravnim sporovima, Zakona o ovrsi i novoga Kaznenog zakona. Rasprava o novomu Kaznenom zakonu je vatrena, ali Hrvatska bi napokon trebala dobiti suvremeni Kazneni zakon.

Očekujem i da borba protiv korupcije u smislu sprječavanja i kažnjavanja i dalje bude u zamahu. Potpisuju se sporazumi s državama Južnoistočne Europe za izručenje za djela organiziranog kriminala i korupcije, što će pridonijeti suzbijanju regionalnoga umreženog kriminala.

I, napokon, očekujem da će se u drugoj polovini 2010., kao posljednje poglavlje u pregovorima, zatvoriti Poglavlje 23. o pravosuđu i ljudskim pravima i da ćemo potpisati Sporazum o pridruživanju Europskoj uniji, optimističan je ministar Šimonović.

Očekivanja na prelasku iz stare u novu godinu, međutim, najčešće su samo nerealno optimistične želje. Državno sudbeno vijeće osnovano je 1993. godine radi izbora sudaca neovisnog od političke i izvršne vlasti. Ali, u Državno sudbeno vijeće instalirali su se podobni izbornici na čelu s Antom Potrebicom, koji su umjesto sposobnosti i iskustva prema naputcima Milana Vukovića, tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda, pri izboru i napredovanju sudaca i državnih tužitelja primjenjivali neke svoje, navodno, političke kriterije. Mnogo se o tome pisalo, a dovoljno je podsjetiti samo na tekst ostavke Ivice Crnića na funkciju ministra pravosuđa 1995. godine.

Ništa ni ovom prilikom ne jamči da se sve neće ponoviti i da će se strukture koje su dosad utjecale na izbor i napredovanje sudaca i državnih tužitelja odreći toga svoga ‘prava’. Ne treba isključiti mogućnost da će te ustavne promjene u pravosuđu ostati samo jedna od neuspjelih reformi pravosuđa kakvih je dosad bilo mnogo. Gotovo i nije bilo ministra pravosuđa koji nije provodio neku svoju reformu kojom se u biti mijenjalo malo ili ništa.

Dvojbe u većinu Šimonovićevih očekivanja izaziva činjenica da se predloženim ustavnim promjenama paralelno s uklanjanjem ovlasti Sabora pri izboru sudaca i osamostaljivanjem Pravosudne akademije dodatno utvrđuje doživotni izbor sudaca i odustaje od uvođenja reizbora (loših) sudaca te čak predlaže brišanje odredbe o obveznom ‘probnom roku’ na pet godina pri imenovanju sudaca početnika (umjesto probnog roka sve će riješiti edukacija sudaca ‘uz rad’).

Nasuprot optimizmu u predloženim promjenama Ustava, većina pravnih stručnjaka smatra da nagle i velike promjene u pravosuđu nisu moguće.

Na realnost upozorava i činjenica da glavni problem sudstva u Hrvatskoj nisu propisi o izborima sudaca izbornika, imenovanjima i razrješenjima tužitelja i sudaca, već je to gubitak vjerodostojnosti pravosuđa. Samo građani koji imaju povjerenja u sudbenu vlast dobrovoljno pristaju na izvršenje presuda. A problemi zbog nepovjerenja građana u sudstvo neće se riješiti promjenama ustavnih odredbi o sudstvu.

Glavni razlog neuspjeha svih dosadašnjih pravosudnih reformi bila je pasivnost samih sudaca. O reformama su pričali ‘oni odozgo’, a suci se nisu mijenjali. A ni (loše) stanje u sudstvu nije se mijenjalo. Jedino što bi moglo suce natjerati da se počnu zalagati za doista neovisno sudstvo od političkih i inih ‘mentora’ jest uklanjanje doživotnog izbora i vraćanje reizbora sudaca. Znajući da ih očekuje reizbor, suci bi možda vodili više računa o rezultatima svog rada, a manje o interesima svojih dosadašnjih ‘izbornika’.