Što će obilježavati 2010.

Prilike uključuju otvaranje Poglavlja 23 o pravosuđu i ljudskim pravima u pregovorima o pridruživanju Hrvatske EU, promjene Ustava te usvajanje više zakona o poboljšanju pravosuđa.

Opasnosti su korupcija, klijentelistički kriteriji pri izboru i napredovanju sudaca i državnih tužitelja, kao i nepovjerenje građana u pravosuđe.

Prognoza za 2010. godinu ukazuje na opasnosti s kojima se pravosuđe može suočiti, uključujući mogućnost da EU politički odluči primiti Hrvatsku i ublaži zahtjeve za promjenama u hrvatskom pravosuđu. To bi moglo dovesti do daljnjeg utjecaja ‘oni odozgo’ na pravosuđe, dok bi suci ostali pasivni, a povjerenje građana u pravosuđe, osobito u sudbene vlasti, moglo bi se dodatno oslabiti zbog korupcije. Teško je prognozirati hoće li pregovori s EU, promjena Ustava i postupka izbora i napredovanja sudaca, skraćivanje trajanja sudskih postupaka, osamostaljenje Pravosudne akademije, kao i jačanje borbe protiv korupcije dati očekivane rezultate. Obećanja kažu da hoće, a iskustva upozoravaju da neće.

Očekujem da se broj starih predmeta pod utjecajem mjera za ubrzavanje postupanja smanjuje, a trajanje postupaka skrati. To se već dijelom ostvaruje, ali ne brzinom kojom bi to kao ministar želio. Nadam se da će se Ministarstvo pravosuđa reorganizirati i prilagoditi uvjetima djelovanja u Europskoj uniji te da će se Pravosudna akademija osamostaliti od Ministarstva pravosuđa i širiti svoj utjecaj, djelatnosti i programe.

Očekujem još i da se Uprava za probaciju postupno kadrovski popuni te da sve više osuđenika umjesto odlaska u zatvore bude podvrgnuto režimu nadzirane slobode uz primjenu mjera kojima se izbjegava ponovno počinjenje kaznenih djela. Time bi se u 2010. smanjio pritisak na prenapućeni zatvorski sustav, što bi zajedno s otvaranjem novih 420 mjesta u Kaznionici u Glini humaniziralo uvjete izdržavanja kazni.

Mnogo očekujem i od usvajanja najvažnijih zakona koji se donose u 2010., kao što su Zakon o upravnim sporovima, Zakon o ovrsi i novi Kazneni zakon. Rasprava o novomu Kaznenom zakonu je vatrena, ali Hrvatska bi napokon trebala dobiti suvremeni Kazneni zakon.

Očekujem i da borba protiv korupcije u smislu sprječavanja i kažnjavanja i dalje bude u zamahu. Potpisuju se sporazumi s državama Jugoistočne Europe za izručenje za djela organiziranog kriminala i korupcije, što će pridonijeti suzbijanju regionalnoga umreženog kriminala.

Na kraju, očekujem da će se u drugoj polovini 2010., kao posljednje poglavlje u pregovorima, zatvoriti Poglavlje 23. o pravosuđu i ljudskim pravima i da ćemo potpisati Sporazum o pridruživanju Europskoj uniji, optimističan je ministar Šimonović.

Međutim, očekivanja na prelasku iz stare u novu godinu najčešće su samo nerealno optimistične želje. Državno sudbeno vijeće osnovano je 1993. godine radi izbora sudaca neovisnog od političke i izvršne vlasti. No, u Državno sudbeno vijeće instalirali su se podobni izbornici koji su pri izboru i napredovanju sudaca i državnih tužitelja primjenjivali političke kriterije. Ništa ne jamči da se sve neće ponoviti i da će se strukture koje su dosad utjecale na izbor i napredovanje sudaca i državnih tužitelja zadržati na svom ‘pravu’. Ne treba isključiti mogućnost da će te ustavne promjene u pravosuđu ostati samo jedna od neuspjelih reformi pravosuđa kakvih je dosad bilo mnogo.

Dvojbe u većinu Šimonovićevih očekivanja izaziva činjenica da se predloženim ustavnim promjenama paralelno s uklanjanjem ovlasti Sabora pri izboru sudaca i osamostaljivanjem Pravosudne akademije dodatno utvrđuje doživotni izbor sudaca i odustaje od uvođenja reizbora sudaca. Većina pravnih stručnjaka smatra da nagle i velike promjene u pravosuđu nisu moguće. Glavni problem sudstva u Hrvatskoj nije u propisima o izborima sudaca, već u gubitku vjerodostojnosti pravosuđa. Samo građani koji imaju povjerenja u sudbenu vlast dobrovoljno pristaju na izvršenje presuda, a problemi zbog nepovjerenja građana u sudstvo neće se riješiti promjenama ustavnih odredbi o sudstvu.

Glavni razlog neuspjeha svih dosadašnjih pravosudnih reformi bila je pasivnost samih sudaca. O reformama su pričali ‘oni odozgo’, a suci se nisu mijenjali. Jedino što bi moglo suce natjerati da se počnu zalagati za doista neovisno sudstvo od političkih i inih ‘mentora’ jest uklanjanje doživotnog izbora i vraćanje reizbora sudaca. Znajući da ih očekuje reizbor, suci bi možda vodili više računa o rezultatima svog rada, a manje o interesima svojih dosadašnjih ‘izbornika’.