Negdje na pola puta između lijevih, koji su ga iznevjerili, i desnih, koji ga nikad neće prihvatiti, predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić poput Don Quijotea juriša na bespuća hrvatske ekonomije. Unatoč uzaludnom trudu ne prestaje upozoravati, predlagati, gurati svoje ideje spasa. Za početak, prihvatio je raščistiti stanje u Podravci. Možda ga vlast, kad vidi rezultate, ipak uključi u proces odlučivanja, jer u godini neusporedivo težoj od ove trebat će nam pamet više.
-
Što će biti naš najveći problem u 2010., za koju svi procjenjuju da će biti teža od ove? Već je sada to zaposlenost. Posljednjih 20-ak godina smanjujemo broj proizvoda koji su razmjenjiv sa svijetom. Tako smo stvorili dvostruk problem: nemamo proizvoda za izvoz i imat ćemo mnogo nezaposlenih. To znači da ćemo ekonomsku politiku morati usmjeriti na te dvije fronte.
-
Mi radimo upravo suprotno: umjesto da stvaramo radna mjesta u proizvodnji, čuvamo ih u državnoj administraciji. Koliko još možemo izdržati? Zbog netipičnog modela privređivanja našli smo se u pat-poziciji. Točnije, taoci smo političkog pristupa, ne ekonomskoga – zbog kapaciteta gospodarstva koje ne može podnijeti toliki teret i zbog neefikasnosti administracije, koju bi trebalo racionalizirati i restrukturirati, a to znači i dijelom otpustiti. Ali politika neće dopustiti otpuštanje nekoliko tisuća ljudi, ružno bi izgledalo da u tri mjeseca na Zavod za zapošljavanje dođe deset tisuća ljudi. To bi bilo politički neizdrživo i izazvalo bi socijalni pritisak, zato smo u pat-poziciji.
-
Ali kriza neće završiti dok se ne riješimo tereta prekobrojne i neefikasne administracije! Sadašnja kriza nije uvezena, 80 posto krize rezultat je naše politike. Ekonomski se model odredio 1993. i više se nije mijenjao. Kad smo stabilizirali kunu, napravili smo dvije pogreške koje nismo ispravili. Odredili smo nisko tečaj kune, što je poskupilo naš proizvod. Tada sam to čak i podupro jer sam vjerovao da će se osmišliti nova industrijska, tehnološka i obrazovna politika kojom bi se smanjili troškovi proizvodnje. To se nije dogodilo. Upravo suprotno, troškovi su proizvodnje rasli, tečaj je ostao stabilan, pa je hrvatski proizvod postao sve skuplji, i za Hrvate i za inozemne kupce. Tečaj kao najjači instrument ekonomske politike pretvorili smo u cilj i to nikad nismo ispravili. Od 2000. pružila se i mogućnost jeftinog zaduživanja u inozemstvu, počeli smo uvoziti jeftinu stranu robu. Uz smanjivanje domaćih proizvodnje po većavao se uvoz, zato smo sada došli do zapreke…
-
Kako riješiti problem nelikvidnosti? U deficitu i država i poduzeća i građani. To je izvor nelikvidnosti s jedne strane, rasta vanjskog duga s druge i pritiska na potražnju u kunama s treće strane. Treba krenuti od odnosa investicija i štednje. Naše su investicije premašile 30 posto BDP-a, a štednja je bila manja od 25 posto. Tu smo razliku nadomjestili zaduživanjem. Prvi je korak koji može napraviti ekonomska politika smanjiti investicije na razinu štednje. Drugo, poslije njihova usklađenja investicije treba usmjeriti u produktivne industrije i proizvode s kratkim rokom povrata. Više ne možemo sagraditi ni kilometar autoceste, nijednu sportsku dvoranu. Svaku investiciju treba usmjeriti u izvozne proizvode, i to što manje uvozno ovisne.
-
Zar je tečaj jedini krivac? Što je s uništenim tvornicama u kojima više nema izvoznih proizvoda? Naravno da nije sve u tečaju. Ali ako ste tečajem odredili da je domaća roba skuplja od inozemne, onda se drukčijom politikom moraju sniziti troškovi proizvodnje, a to se nije dogodilo. Točnije, nije se dogodilo osmišljavanjem nove industrijske politike koja bi poticala poduzeća da stvaraju novu dodanu vrijednost. To se događalo samo manjim dijelom relativnim smanjenjem plaća. No većina se plaća politički ne može smanjivati, i taj se teret jednostavno prebacio na nezaposlenost. Dakle, imamo dva učinka takve politike: velik vanjski dug i malen radni kontingent – osim administrativnog, jer smo ljudje iz radnoga kontingenta prebacili u neradni. Trošak tranzicije zapravo je platilo tržište rada. Danas nam je radni kontingent manji od 55 posto, a tako se ne može očuvati ekonomska stabilnost.
-
Analitičari predviđaju da će iduće godine biti desetak peveca, hgspotova, adriatica.netova, a to znači još nezaposlenih. Kad bi Hrvatska preokrenula model i pozitivno se razvijala, današnja bi poduzeća činila 50-ak posto BDP-a. Ostanemo li s takvom strukturom, dug će nam se povećavati eksponencijalno.
-
Iduće godine moći ćemo se refinancirati na inozemnom tržištu, dakle kapitala neće nedostajati. Ali to ponovno otvara problem vanjskog duga. Vanjski dug nastaje kao razlika između domaćih potrošnje i proizvodnje. Kuna ne kotira na inozemnom tržištu, dakle ne možete dug plaćati u kunama, nego morate kod kuće proizvesti, izvesti, naplatiti u stranoj valuti i vratiti dug. Vanjski dug uvijek možete vidjeti u saldu tekuće bilance plaćanja. Negativan saldo ove godine iduće je godine dug. Dakle, ćemo se povećavati eksponencijalno jer su kamate koje plaćamo veće od stope rasta domaćih proizvodnje. Refinancirat ćemo se uz kamate od šest ili sedam posto, a proizvest ćemo možemo nula ili jedan posto više. Dakle, ćemo se dijelom refinancirati na domaćem tržištu. Koliko, ovisi o HNB-u, gdje upozoravaju da se rezerve smanjuju. Imate tri opcije: veću potrošnju od proizvodnje možete rješavati posuđivanjem, to je vanjski dug. Možete tiskati novac, ali onda stvarate inflaciju. Ili možete ne činiti ni jedno ni drugo, ali onda se stvara nelikvidnost.
