Tržište rada

P oput većine stvari u životu ni naše tržište rada nije idealno. Međutim, takvo stanje nije samo u Hrvatskoj. Teza da je tržište rada strukturno neprilagođeno potrebama poslodavaca, da je nefleksibilno i slabo pokretljivo potvrđuje i većina zemalja. Ukratko, ponuda ne odgovara potražnji. Pitanje je zašto je to tako i može li se tu nešto učiniti.

Što je ponuda radne snage na tržištu veća, izbirljivost poslodavaca rast će s rastom ponude, a cijena rada stagnirat će ili blago padati.

Tko je kriv za takvo stanje? Je li za to odgovoran naš sustav školovanja? Zašto se uporno ‘proizvodi’ kadar koji nikomu ne treba, a za onaj koji se traži, kao npr. zavarivači za rad u brodogradilištu, ne može se složiti ni minimalna grupica da bi se oformio razred. Dakako, rijetko je koja majka svoga tek rođenog sinčića pogledala po obrazu i rekla mu: ‘Ti ćeš biti moj mali zavarivač.’ Zajedno mu je prije rekla: ‘Bit ćeš mamin mali doktor ili odvjetnik.’ Današnji investitori u Hrvatsku itekako su svjesni prve stube u donošenju odluke, a to je kvaliteta radne snage na području na koje žele investirati. Koliko je pametno sagraditi tvornicu za preradu rajčice blizu Dubrovnika i očekivati da će se naći radna snaga koja će raditi za 2.500 kuna neto?

Hrvatskom se radniku najčešće prigovara njegova neproduktivnost. Svakako pritom ne treba generalizirati, ali činjenica je da, izdvojite li sve neproduktivne sate u sklopu jedne radne godine ispada da prosječni poslodavac plaća 600 sati radniku za to da ne radi. To je trećina cijeloga radnog vremena. To baš nije popularno isticati.

Stope bolovanja u pojedinim trgovačkim društvima, najčešće onima koji vuku korijene iz prošlih vremena, doslovce su šokantne. Zamišlite trgovačko društvo u kojem je stopa bolovanja 18 posto?! Iskrivljena je slika da poslodavci imaju nešto protiv bolovanja. Problem su lažna bolovanja. U Hrvatskoj ima 1,760.000 aktivnih stanovnika, od tog broja 1,500.000 zaposlenih, a 260.000 nezaposlenih. Primjetno je povećanje nezaposlenosti od pet posto, potraj listopada. Stopa nezaposlenosti jest 15,6 posto. I treba zaključiti da će ta brojka rasti. Primjećujemo da se gospodarstvo još ljušta. Prema projektima zbrinjavanja viška zaposlenika, za koje znamo da su u tijeku, može se pretpostaviti da ćemo uskoro po novno udariti brojku 300.000. To znači 300.000 nezaposlenih na evidenciji HZZ-a. Koliko god se HZZO trudio brisati osobe iz evidencije zbog odbijanja posla, nejavljanja i sudjelovanja u edukacijama, to ne znači da se oni u trenutku rasplinu i nestanu s tržišta rada. U listopadu je s evidencije zbog tih razloga izbrisano 4.500 radnika, ali oni su i tekako prisutan i aktivan element na tržištu, samo u raznim crno-sivim zonama poslovanja. Već i sada imamo 300.000 nezaposlenih, a radno sposobnih. Analizirajući brojke nezaposlenih po spolu, godinama, obrazovanju, području i potražnji, ukrašto se može sažeti da je ženski spol mnogo lošije prošao, osobe između 50 i 54 godine života, osobe sa završenom osnovnom i srednjom školom, one na području Istarske i Krapinsko-zagorske županije. A potražnja poslodavaca za novim radnicima 25 posto manja nego u istom lanjskom razdoblju.

U cjelovitu sagledavanju stanja na hrvatskom tržištu radne snage, očito je da su problemi na tom tržištu rezultat nekoliko činitelja. Tržište radne snage talac je sadašnjeg sustava obrazovanja koje nije usklađeno s potrebama tržišta. Sustav obrazovanja treba mnogo brže pratiti potražnju i ne treba sâm sebi biti svrhom. U sadašnjoj situaciji loše ‘proizvodnje’ novog kadra poslodavci se moraju osloniti na svoje snage i internu edukaciju. Država bi trebala na neki način poticati poslodavca da pokrene interne mehanizme edukacije. Hrvatski radnik mora tijekom svoga radnog vijeka ulagati u svoje obrazovanje i pratiti promjene na tržištu rada, biti fleksibilan i pokretan. Zdravstveni sustav morao bi mnogo pomoći hrvatskom gospodarstvu u smanjenju stope bolovanja i povećanju produktivnosti.

Spominje se i nedovoljna pokretljivost radne snage. Svi znamo za američke slučajeve da se obitelj seli u područja gdje ima posla, i to nekoliko puta tijekom života. Uvijek očekujemo da posao dođe do nas. U praksi susrećem ljude koji su šokirani jer radi posla moraju prevaliti 30-ak kilometara. Mislim da će nove okolnosti malo trgnuti radnu snagu i da će se u vezi s pokretljivošću ipak učiniti nešto pozitivno.

Novi Zakon o radu, koji je vrlo malo analitičara uzelo u obzir kad su kalkulirali gospodarska kretanja, produktivnost hrvatskog radnika smijet će još dva posto. Naime, godišnji se odmor povećava za isti postotak, tj. produljuje tjedan dana. Neki naivno misle da se to na njih ne odnosi jer njihovi radnici i onako imaju više od četiri tjedna godišnjeg. Moram vas razočarati, gubite još 40 radnih sati. To je samo jedan od ‘pokušaja’ povećanja broja zaposlenih. Prva je varijanta smanjenje broja prekovremenih sati, tj. prema novom prijedlogu Zakona o radu do osam sati na tjedan, čime se očekuje dodatno zapošljavanje desetak tisuća radnika. Druga je varijanta produljenje godišnjih odmora, za što se očekuje približno 30.000 novozaposlenih radnika. Ukupna su očekivanja 40.000 novih radnih mjesta. Međutim, taj plan ima jedan nedostatak. Poslodavci će, naime, posegnuti za svojim ‘rezervama’ i nastojati iz postojeće radne snage izvući maksimum.

Što manje praznog hoda to bolje. Smjer ide u mobiliziranje postojeće radne snage, koja će se trgnuti i sa vjesnije odradivati posao. Stopa bolovanja polako će padati i tu će se određena navedena očekivanja izjaviti. Da ne bi sve završilo s tri ‘NE’ – nefleksibilnost, nepokretnost i neproduktivnost radnika – moram istaknuti određena ‘egzotična’ očekivanja poslodavaca. Očekivanja su katkad nisu usklađena s realnošću. Svi mi želimo novi Mercedes za 5.000 eura, ali to se rijetko nađe.