Hrvatska usporediva sa Slovenijom

Suočeni smo s problemima na sve strane, a Hrvatska nema kompetentnu politiku sposobnu da na njih odlučno reagira. Netko mora izraditi konzistentan i cjelovit antirecesijski program za idućih 12 mjeseci i dugoročnu ekonomsku strategiju za razdoblje od desetak godina.

Hoće li 2010. u Hrvatskoj biti godina produbljivanja krize ili godina oporavka? Hrvatski građani očekuju da će ova godina biti teža od netom završene. Prošla je bila obilježena krizom i recezijom, rastom nezaposlenosti, velikim korupcijskim aferama, nepoštenom ostavkom predsjednika Vlade i drugim neželjenim događajima. Zato nije čudno da je u narodu pobudila pesimizam, beznađe i strah.

Što nas čini pesimistima? Koji su glavni ekonomski problemi? Je li Hrvatska u težem položaju od ostalih tranzicijskih zemalja? Imamo li znanja i mogućnosti da pokrenemo oporavak? Moglo bi se dodati i mnogo drugih pitanja, ali ovdje ćemo se fokusirati na najvažnije izazove.

Svjetska se ekonomija postupno budi iz recesije. Doduše, ne očekivanim intenzitetom, zato predstoji još prilično dugačak put do punog oporavka. Kriza je najteže pogodila tranzicijske zemlje, a među njima posebice Baltik, Mađarsku, Bugarsku, Rumunjsku, Srbiju. Takav razvoj otežava i naš oporavak jer su to naši susjedi i poslovni partneri. Uz to ni svjetska trgovina, financije i direktna inozemne investicije ne rastu očekivanom dinamikom, a još se ne zna koje teškoće očekuju svjetsko bankarstvo. Takvi će, rekli bismo vanjski, razlozi utjecati na daljnji razvoj naše zemlje.

Ipak, glavni problemi našega gospodarstva locirani su unutar hrvatskih granica i, dodao bih, naših glava. Kao akutan treba istaknuti nelikvidnost, koja najviše otežava privredni život. Država, poduzeća, građani ne mogu normalno funkcionirati ako nisu u stanju plaćati svoje račune. A sadašnja situacija kad je o nelikvidnosti riječ veoma zabrinjavajuća: na kraju rujna 2009. nepodmirene obveze poduzeća porasle su 45,5 posto, broj nelikvidnih poduzeća povećao se 31,2 posto, broj zapošlenih kod nelikvidnih poslodavaca porastao je 62,6 posto, dugovi na osnovi neplaćenih poreza i doprinosa poduzetnika porasli su 53,3 posto, sve u odnosu na isto razdoblje proteklih godina. Dodamo li tomu nelikvidnost u sektoru obrtništva, zatvaranje obrtničkih biznisa i gubitak radnih mjesta, slika je još sumornija. Najveći su, ali ne i jedini, uzročnici nelikvidnosti javni, odnosno državni i paradržavni sektori. Zato borba protiv nelikvidnosti mora početi boljim planiranjem države, odnosno njezinih financija. Proračun za ovu godinu nije najbolji primjer dobrog planiranja. Svima, pa i samoj Vladi, jasno je da je plan proračuna nerealan i da će se planirani prihodi teško ostvariti. Nerealno planirani proračunski prihodi ne bi bili problem sâm po sebi kad ne bi omogućavali stvaranje obveza bez pokrića i produbljivali nelikvidnost.

Posebnim mjerama za rješavanje nelikvidnosti treba ohrabrivati banke da kreditiraju poduzeća, projekte i pojedince. Dobar je signal u tom smislu Vladina namjera da formira fond za pomoć privredi. Ne znamo treba li nam poseban fond pokraj HBOR-a ili već postojećeg Fonda za zapošljavanje i razvoj, ali svakako treba podržati kreditiranje zdravih poslova, ubrzati kreditiranje stanova, preuzimati dio kreditnih rizika i poticati banke na višu kreditnu aktivnost. Međutim, i taj je potez došao malo prekasno. Slične interventne fondove druge su države osnovale na samom početku krize. Naša se Vlada poslovično zanosila mišlju da mi nismo u krizi i oklijevala sve dok ‘glava nije udarila u zid’. Karakteristično je da na ekonomskom području, ali ne samo na njemu, u pravilu kasno reagiramo. Zaista bismo morali jednom shvatiti da se ekonomske mjere moraju pravodobno donositi, jer je vrijeme reakcije za njihov uspjeh važno koliko i sâm njihov sadržaj. I poduzeća moraju pojačati napore protiv nelikvidnosti boljim planiranjem i upravljanjem novčanim tokovima, efikasnijim upravljanjem troškovima, agresivnijim marketingom i boljom naplatom. Poduzeća moraju shvatiti da je nelikvidnost ponajprije njihov problem i najveći je napor na njima, njihovim upravama i vlasnicima.

Na situaciju u 2010. snažno će utjecati proces restrukturiranja brodogradnje. Iako brodogradnja nije makroekonomski problem, o njezinu rješavanju ovisit će i stabilnost cijelog ekonomskog sustava. Ona je vrlo važan industrijski sektor, s dugom tradicijom, direktno zapošljava više od jedanaest tisuća radnika, njezini kooperanti još i više, ostvaruje desetak posto hrvatskog izvoza i socijalno je vrlo osjetljiva. Dugogodišnje odgađanje rješavanja problema i u ovom će nas slučaju na kraju veoma skupo stajati. Naime, jasno je bilo prije 10 do 12 godina da brodogradnja mora postati znatno efikasnija, da se mora smanjiti broj zaposlenih, iskorijeniti korupcija, modernizirati tehnologija i proizvodni program. Ali umjesto radikalnih mjera sve su vlade, bojeći se političkih i socijalnih posljedica, upumpavale novac i subvencije u taj sektor i tako pridonosile njegovoj sve većoj neefikasnosti. Sada, kad smo pred ulaskom u EU, taj se problem ne može dalje odgađati, pravi se nova pogreška. Poštujući se brzo privatizirati brodogradnja, a to je u uvjetima svjetske krize, nagomilanih problema u toj industriji i vrlo slabe pripremljenosti projekta privatizacije nemoguć cilj. I tako će, vjerojatno, brodogradnja završiti u stečaju, koji će mnogo više stajati državnu blagajnu i obilježiti kraj same industrije. Zato sugeriramo Vladi da ponovno, bez politiziranja, preispita strategiju privatizacije kako bi se brodograđevna industrija modernizirala i sačuvala.

Građevinarstvo je sljedeći privredni sektor koji će zapasti u teškoće, a ono zapošljava više od stotinu tisuća radnika i ostvaruje otprilike osam posto nacionalnoga bruto proizvoda. Zbog smanjivanja investicija u infrastrukturne projekte, slabe prodaje stanova, relativno male angažiranosti u inozemstvu i građevinski će se sektor suočiti s velikim teškoćama. Iako je riječ uglavnom o privatnom sektoru, Vladu se ne može osloboditi odgovornosti za njegovo stanje. Vrhovni politički establisment stvarao je iluziju da se u beskraj može nastaviti gradnja mastodontskih infrastrukturnih projekata. Prekapacitirani građevinski sektor suočit će se s problemom viška zaposlenih jer ni sâm nije ravnomjernije planirao svoje potencijale i relativno je malo ulagao u izvozni marketing. Dodali bismo, to još jedna posljedica nepostojanja ekonomske strategije koja se počinje osvećivati.

Svemu navedenom moglo bi se ‘dodati’ još po nešto, kao što su negativni trendovi u zapošljavanju, refinanciranje inozemnih obveza koje će iznositi iznad desetak milijardi eura, propadanje poduzeća, posebno u trgovini, industriji, obrtništvu i drugo.

Nakon svega vratit ćemo se pitanju s početka teksta: hoće li ovo biti godina oporavka ili produbljivanja naše ekonomsko-agonije? Nažalost, u ovom trenutku nismo optimisti. Na sve smo strane suočeni s problemima, a ova zemlja nema kompetentnu politiku sposobnu na njih odlučno reagirati. Premda ne smijemo za sve okrivljavati Vladu, jer ni ona ne može sve i ne može odmah, ipak je ona najodgovorna za stanje u zemlji. Objektivno, ova je Vlada ograničenih kapaciteta za radikalne zahvate, a ni politička joj pozicija ne osigurava dovoljno manevarskog prostora. Ipak, netko u ovoj zemlji mora izraditi konzistentan i cjelovit antirecesijski program za idućih 12 mjeseci i dugoročnu ekonomsku strategiju za razdoblje od desetak godina. Oba su programa važna i radi ulaska u EU, koji će biti prijelomni trenutak u ekonomskom razvoju naše zemlje. Kad Vlada počne odlučno realizirati antikrizne programe, i drugi će ekonomski akteri slijediti taj put. Bez toga neće ići. Odnosno hoće, ali u drugom smjeru – u produbljivanje postojeće krize.