‘MA AND AL’ U ITD-u Nejasno zašto na engleskom

Buljanova predstava povezuje više djela Koltèsa i Salingera složenih oko dvaju Salingerovih likova kroz koje se problematizira socijalna atmosfera u Americi sredinom i u drugoj polovini 20. stoljeća.

Predstava ‘Ma and Al’, istraživanje na osnovi tekstova Bernarda-Marie Koltèsa i J. D. Salingera, fragmenta njegove proze u trapericama, zahvaća osnovne tematske točke djela dvojice autora, u prvom redu Koltèsovo bavljenje Salingerovim temama i likovima, ali i sam čin izvedbe. Strukturirana oko dvoje izvođača, Salingerove disfunkcionalne obitelji Glass, Ma i Ala, odnosno Senke Bulić i Marka Mandića, nastavlja rad Ivice Buljana započet u predstavi ‘Salinger’, premjerno izvedenoj ljetos na ‘Zadru snova’.

S obzirom na to da je riječ o raznim situacijama izdvojenim iz više djela dvojice pisaca, glumci mijenjaju uloge unutar scenskog događanja, ali i među izvedbenim pozicijama, pa ulaze i izlaze iz procesa rada na prikazivanju ‘glumačke histerije’, sagledavaju svoj rad i ‘izvana’, iz očišta publike.

Cijelo vrijeme, iz okvirne strukture dvaju Salingerovih likova, predstava problematizira socijalnu atmosferu opće histerije u Americi sredinom i u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, zatim prati izvrsno odglumljenu osobnu tragediju i histeriju protagonista. Smrt djeteta i raspad obitelji, ali i ljubav koja im ipak, makar kroz histeriju, odolijeva, osnovne su i vrlo potentne točke preko kojih je vrlo zahvalno dramaturški proveden odnos klasičnoga i suvremenog teatra.

Vidljiv je i zajednički proces rada Ivice Buljana i glumaca te postdramski, istraživački pristup predlošku klasično formiranih likova i situacija iz literature. Ivica Buljan organizirao je scene logikom montaže, a pritom je uspio zadržati ritam, osjećaj i konačni dojam cjeline.

Predstava ‘Ma and Al’ izvodi se na engleskom jeziku, za što nema nekih jasnijih, osim možda tehničkih ili produkcijskih razloga, pa je ta činjenica dvosjekli mač – s jedne strane potencira visoko energiziranu atmosferu događanja, dok je s druge i oštećuje, jer glumci to naprosto nije jezik na kojem tečno glume, što im otežava rad, ali i umanjuje krajnji rezultat, stvarajući trenutke nenamjerne groteske. Posebice u prvom dijelu nastupa Senke Bulić, koji je i bolan i tragikomičan, ali bi, vjerujem, bio kudikamo uspješniji i efektniji da se igralo u hrvatskom prijevodu.

Pritom zaista treba pohvaliti Senku Bulić i Marka Mandića u odličnom i iscrpljujućem prikazu proživljavanja unutarnjih boli, osobnih i općih tragedija te u grčevitom nastojanju da se živi, pobuni, suoči s boli. A sve uz ljubav, alkohol, pokušaj zaborava, finalnu pobjedu ljubavi, u svijetu koji je vrlo rijetko upoznaje i prepozna. Saževši sve navedene teme, Ivica Buljan uspio ih je prikazati i problematizirati iz suvremenoga kazališnog osjećaja, a opet u odnosu na predložak koji istražuje.