U oči Božića održana je Skupština Udruge privatnih detektiva Hrvatske, na kojoj je izabran novi Upravni odbor Udruge na čelu sa Sinišom Patačkom, vlasnikom Privatne informativne agencije (PIA). Cilj novog vodstva Udruge trebao bi biti poboljšanje suradnje s javnim institucijama te upoznati građane i pravne osobe s mogućnostima i uslugama koje im privatni detektiv može pružiti. Upravo je to jedna od dosadašnjih bolji s kojim su se suočavale detektivske agencije u Hrvatskoj, usprkos Zakonu o privatnim detektivima donesenim prije godinu dana. Na objektivne probleme ukazuje i podatak da je u Udruzi tek 13 detektiva od 16 registriranih u Hrvatskoj, što je pokazatelj da ni kod njih, a to su diplomirani kriminalisti, nema posebnog interesa za takvu vrstu djelatnosti.
- To je posao od kojeg se može pristojno živjeti u Hrvatskoj, ali ni izbliza onako kako je precipirano u javnosti – kaže Patačko.
Taj kriminalist, koji je nakon diplome krenuo u privatne vode, dodaje da je u Sloveniji, koja ima više nego dvostruko manje stanovnika, registrirano stotinjak detektiva. Razlog tome Patačko vidi i u činjenici da su tamošnje kompanije mnogo aktivnije u angažmanu detektiva. Njegov kolega Njegoslav Blažek, inače član Upravnog odbora Udruge i vlasnik detektivske agencije Sove, upozorava da su Slovenci malo liberalniji pa dopuštaju da se tom djelatnošću bave i umirovljenici. S te strane gledano, dodaje Blažek, i za Hrvatsku mogli bismo reći da ima barem 50-ak detektiva koji imaju ovlast da se bave tom djelatnošću, ali oni ili nemaju dozvolu za rad ili se iz nekih razloga ne žele aktivirati.
No, u Hrvatskoj osiguravajuće kuće, banke ili veliki korporacijski sustavi rjeđe koriste detektive nego oni u razvijenim zemljama. Tako, primjerice, Patačkova PIA najviše radi za strane osiguravajuće kompanije, a domaće je ne angažiraju previše. Pa iako i kod nas dio tih društava, banaka ili kompanija ima svoga ili vanjskog detektiva, razlog zašto ih većina ne angažira Blažek vidi u tome što znaju da ‘jedan krak hobotnice seže i u te tvrtke ili društva’. Primjerice, netko je nekome dao povoljniji kredit, poput nedavno spomenutih afera u Hrvatskoj poštanskoj banci, pa ne žele previše kopati po tome, osim ako unutar kompanije nekoga imaju ‘na zubu’, pa iskoriste njegov kriminal da se obračunaju s njim. Osim toga boje se negativnog publiciteta pa to rješavaju istrogom interne kontrole ili pomoću već angažirane zaštite tvrtke. Drugi objektivni veliki problem na koji ukazuje Patačko jeste opet tipični hrvatski – neprovođenje zakona.
