I kad nije bilo ‘službene’ recesije, siječanj je, za kućne proračune, bio najdulji mjesec pa se pazilo što se jede. Prije stotinjak godina to je bilo vrijeme posnih sarmi, dakle onih bezmesnih. U knjizi ‘Jela vrbovečkog kraja’ (Zlatan Nadvornik navodi dva recepta za posna jela. Posnom sarmom naziva i paprike punjene smjesom heljdine kaše (ječma) i suhog mesa, kojeg je zimi bilo u svakoj kući. Na masti se ispržio luk i dodala heljdina kaša. Tijekom prženja umiješalo se sitno narezano suho meso, sol i peršin. Tom smjesom bi se nadjenele paprike i prokuhale. Malo prije kuhanja, u vodu bi se umiješala ukuhana rajčica i sve bi se još malo prokuhalo.
Sarmom su stanovnice Rakovca u okolici Vrbovca zvali i jelo s narezanim kiselim zeljem, ali opet bez mesa. Ispravo zelje kuhalo se sa suhim mesom i narezanom slaninom. U posoljenoj vodi posebno bi se skuhala heljdina kaša. Na masti se napravila zaprška s nasjeckanim crvenim lukom, slatkom mljevenom crvenom paprikom, češnjakom i brašnom. To se dodavalo kupusu i mesu te pustilo da provri. Upravo u Vrbovcu prave su se sarme radile i s orasima. Na masti bi se ispržio luk i dodala oprana riža. Podlilo se vodom i pirjalo da riža omekša. Začinilo se solju, crvenom paprikom, sklonilo s vatre, a u smjesu bi se umiješali mljeveni orasi. Smjesom su se nadjevali oprani listovi kisela kupusa i sarme su slagale u lonac te prekrile narezanim kupusom. Sve bi se podlilo vodom i kuhalo bez miješanja, samo uz povremeno pro-tresanje lonca.
Uz takva jela, s neobičnim kombinacijama kiselog okusa zelja i gorkastoslatkih oraha, odlično će pristajati vino poput furlanskog tokaja, koje danas zovu sauvignonasse.
