Sličnosti između Grčke i Hrvatske

Grčka, jedna od prvih članica EU o kojoj toliko maštamo, možda je dobar primjer što bi nas u najboljem slučaju moglo očekivati dopre li do srca briselskih birokrata cendranje naših političara. Što je, naravno, naivno očekivati. Gori scenario odigrava se nedaleko – u Bugarskoj, Rumunjskoj, pa i Poljskoj.

Panika raste i brine investitore. Dobar dio njih priključio se demonstracijama prije godinu dana, koje su počele nakon što je hćema iz policijskog pištolja ubijen petnaestogodišnji učenik Andreas Grigoropoulos. Oni su bili i ‘najzaslužniji’ za pljačkaški aspekt demonstracija, premda je većina protestanata imala namjeru samo pokazati svoje nezadovoljstvo tadašnjim vladom i ogroženje policijskom brutalnošću – kaže Giorgos Barakas, novinar atenskog dnevnika Stoxos.

Barakas je, kao i većina mladih grčkih intelektualaca, uvjereni ljevičar. Simpatizira ekstremno lijevu Syrizu, no glasovao je ipak, kaže, za PASOK, stranku lijevog centra koja je prije dva mjeseca premoćno preuzela vlast u Grčkoj nakon pet godina vladavine desne ‘Nove demokracije’. Ali početnu euforiju nakon pobjede ljevice zamijenilo je bolno oteženje – kada su izborni pobjednici objavili financijsku bilancu prethodnika Grci su, ali i cijeli EU ostali u šoku. Bivša je vlada mjesecima i godinama lažirala financijska izvješća usklađujući ih s onim što su EU birokrati, ali i strani investitori željeli čuti. Kad je istina izasla na vidjelo shvatili su da je Grčka pred bankrotom. Umjesto, prema EU standardima dopuštenih tri posto proračunskog deficita, grčki se popeo do vrtoglavih 12 posto! I premda nova Vlada pokušava umiriti zabrinute građane i još zabrinutije strane investitore, panika raste iz dana u dan. Državni financijski stručnjaci prihvatili su se škara i radikalno režu troškovi, no tradicionalno buntovni Grci posve sigurno neće samo tako prihvatiti zavlačenje državne ruke u njihov džep. A kad Atena proključa gore automobili, razbijaju se izlozi, pale uređi… A posebice su na meti strane kompanije.

Tko se sunča u sjeni cementare? Evia, sa 150 kilometara dužine i s do 50 kilometara širine, sa svojih je 200.000 stanovnika drugi po veličini i po naseljenosti grčki otok. Nalazi se na istoku, sjeveroistočno od Atene, a do njegova središta, grada Halkide kod kojeg je taj otok mostom povezan s kopnom, od Atene je tek sat vremena vožnje autocestom. Još u antička vremena ovdje se crpio bakar, no poljoprivreda i ribarstvo bili su sve do danas glavne privredne grane. Uz, naravno, turizam koji je svoj procvat doživio u drugoj polovini prošlog stoljeća da bi danas pao u neki drugi plan.

Pogledajte, pa tko bi se želio sunčati na plaži s pogledom na gigantsku cementaru iz čijih dimnjaka kulja otrovni dim? – pita se Lambros, pa nabrja i dalje: U napuštene iskope rudnika u središnjem dijelu otoka godinama se krišom odlagao otpad. Danas analize pokazuju da je bila riječ o otrovnim otpadima zbog kojih je pitka voda postala opasna za zdravlje. Nažalost, ekološke udruge prekasno su se formirale i krenule s edukacijom i alarmiranjem stanovništva. Zatvorena je voda, ali i poljoprivredni proizvodi koji se njome zalijevaju – ogorčen je taj tridesetogodišnji novinar koji krivce.

Strah od gubitka radnih mjesta u Grčkoj je realan i bez prijetnje uvoza strane, jeftinije radne snage. Neke velike industrijske korporacije, posebice one vezane uz građevinarstvo, u posljednjih godinama smanjile proizvodne kapacitete i 50 posto. Svjetska nas je recesija pogodila snažnije nego većinu europskih država. Turizam je podbacio, a uslijedila su i otpuštanja radnika zbog smanjenja proizvodnje. Eto, ovdje u Aliveriju još je proljetos u tvornici građevinskog materijala bilo zaposleno gotovo 600 ljudi, a sada ih radi upola manje – zabrinut je i George Katsamagkos, sedamdesetogodišnji zastupnik u Gradskoj skupštini Aliverija i neuspjeli kandidat za gradonačelnika toga gradića.

Katsamagkos je rođen u Aliveriju, no cijeli radni vijek proveo je kao geološki inženjer radeći diljem Grčke, a mirovinu je dočekao kao direktor Državnoga geološkog instituta u Ateni. Otišavši u mirovinu vratio se u rodni grad i odlučio karijeru okončati kao gradonačelnik. Na prošlim izborima nisam uspio, no intenzivno se pripremam za sljedeće, ove godine. I uvjeren sam da ću uspjeti – kaže.

A predizbornu je kampanju počeo još prije četiri godine osnovavši grupu uglednih građana koja je krenula u bitku s velikim industrijalcima koji, tvrde, zagađuju i traju njegove sugrađane. Stručno potkovani, potpomoćni mahom lijevim političkim strankama, oni su u ratu s cementarom AGET iza koje stoji moćni Lafarge. Cementari je, naime, bivša vlada prije nego što će otići s vlasti dala dozvolu za korištenje RDF-a, energenta koji se koristi u proizvodnji cementa, a koji je u stvari nerecikliran otpad. Njegovim sagorijevanjem na nedovoljno visokim temperaturama oslobađa se dioksin koji, pak, fatalno onečišćuje okoliš, a dokazano je i da izaziva rak.

Odobrenje za korištenje RDF-a Katsamagkos pokušava osporiti na Ustavnom sudu. Priznaje da bi zatvaranje cementare i prisiljavanje Termoelektrane na striktno pridržavanje ekoloških standarda moglo ugroziti radna mjesta, no zdravlje građana je, smatra, ipak prioritet.

Na kraju trećeg kvartala 2009. godine, stopa nezaposlenosti u Grčkoj iznosila je 9,3%, što je rekordna stopa nezaposlenosti u posljednje četiri godine. Grčki vanjskotrgovinski deficit na kraju drugog kvartala prošle godine iznosio je 7,19 milijardi eura.

Osim recesije i straha od bankrota, Grčku pritišće i veliki broj emigranata iz zemalja Trećeg svijeta. Ovdje socijalna davanja nezaposlenim emigrantima ili azilantima nisu ni blizu standardima nekih drugih EU članica, no stotinama tisuća očajnika iz sjeverne i srednje Afrike ili Indije i Pakistana blaga grčka klima to donekle kompenzira. A tradicionalno šutljivi i marljivi Kinezi ionako ne mare za klimu. Središte Atene preplavljeno je kineskim trgovinama jeftinom robom, restoranima, a kažu i da kineska mafija Grčku koristi za ilegalni ‘uvoz’ svojih sunarodnjaka.

Grčka zbog svega toga pomalo gubi svoj identitet – replike kipića likova iz grčke mitologije uglavnom se proizvode negdje na Dalekom istoku, čak nam se učinilo da boginja Atena ima pomalo kose oči. A i u tom turističkom segmentu grčkoga gospodarstva globalizacija potpomognuta recesijom ostavlja domaće ljude bez posla ili im pak snižava cijenu rada.

Kod nas u Hrvatskoj veliki teoretičari turizma vape za modelima koji su se pokazali uspješnima u Turskoj, Egiptu, pa i ovdje u Grčkoj – za ‘resortima’ zatvorenog tipa. No to je, tvrdi Giannis Zampetakis, barmen iz Atene koji se u sezoni, a ona traje od ranog proljeća do kasne jeseni, radi u koktel-klubovima u turističkim centrima na obali. Po struci profesor engleskog i francuskog, dosad je, kaže, više zaradivao mučkajući koktele, no sada ipak razmišlja o tome da se posveti pravoj profesiji.

Čuvajte se resorta! Turistima koji u njima ljetuju posve je svejedno jesu li na grčkom, dalmatinskom ili pacifičkom otoku. Lokalna zajednica u kojoj se gradi veliki resort neke strane korporacije možda će se na početku i domaći nešto više novca, no dugoročno će vas upropastiti. Turisti koji ondje dolaze novac ionako uplaćuju u svojoj zemlji, svojoj agenciji koja ih doveze čarterom i unutra zatvori. Takvi ne izlaze navečer u lokalne restorane ili barove, ne kupuju autentične suvenire, nemaju nikakva kontakta s lokalnim stanovništvom. Od namirnica koje se upotrebljavaju za prehranu, preko namještaja, pića, sve do personala – sve se dovozi od tamo gdje je vlasnicima jeftinije. Dakle, neće se jesti vaša riba, služit će ih konobari Pakistanci, filipinske sobarice će pospremati sobe. A i lavovski dio profita nikad neće ni ući k vama. Ostat će vam samo njihov izmet i potrošeni toaletni papir. Koji je također iz uvoza – kritičan je prema toliko u nas hvaljenom obliku turizma mladi Grk.

Despina Marino, aktivistica ekstremno lijeve Syrize, po profesiji je arhitekta, no uz profesionalnu i političku karijeru veže i svoj aktivizam za očuvanje nacionalnog identiteta. Posebice je angažirana na zaštiti arheoloških nalazišta kojima je prožeta cijela Grčka, a u toj borbi ulazi u stalne konflikte s krupnim kapitalom.

Misle da je novac svemoćan, a ja želim dokazati da nije tako, da mi, narod, možemo nešto promijeniti. To najčešće izgleda kao borba Davida protiv Golijata, ali ishod u najvećem broju slučajeva nije onaj biblijski. No to ne znači da se treba predati, jer naša nam djeca to neće oprostiti – gorljiva je Despina Marino.

U svakom slučaju, u jednoj od atenskih podružnica Partije KKE ostali smo zabezepnuti. Veliki posteri Lenjina, Marxa, Engelsa, nešto manji Staljina, Maoa, Castra… Imamo dobre odnose i s Komunističkom partijom Hrvatske – tvrdi Pantelis – poslije na njihovom web-u vidim da je riječ o nekoj opskurnoj grupici za koju nitko zacijelo nije ni čuo osim njenih desetak članova.

PASOK je šećerna vodica, a Syrizu čine mladi ljudi zaluđeni idejama globalizma. Mi nismo bliski ni s jednim ni s drugima iako i jedni i drugi za sebe tvrde da su ljevičari. Oni su tek sluge kapitala – stranog ili domaćeg – svejedno – objašnjava. Njihova je parola: ‘Tvornice radnicima, zemlja seljacima!’ I tu nema nikakva kompromisa. Protiv su EU, a gospodarsku bi krizu rješavali općom nacionalizacijom i dogovornom ekonomijom.

Na putu do restorana, pokušali smo bezuspješno nešto objasniti, pa se zaputili natrag na Plaku. Pokušati pronaći ne pre-skup restoran s dobrom musakom i večerati uz buzuki i čašicu ouza. Putem do tamo na svakih nekoliko metara prilazili su nam Afrikanci kri-mogenih fizonomija: – Heroin? Kokain? Hašiš? Pussy?…