Tko će na kraju ispasti Lucifer?

Poigravanjem biblijskim motivima svjetla i tame te najavom da će Hrvatska nakon predsjedničkih izbora potpuno pocrvenjeti Josipović je vratio svoga konkurenta u neizvjesnu kampanju.

Da bi nasljednika zaštitio od kušnji stranačkog djelovanja, novi bi predsjednik trebao predložiti Saboru da promijeni Ustav tako da sljedećeg predsjednika bira Sabor dvotrećinskom većinom.

Ali onda je Ivo Josipović povisio retoriku i iz neobjašnjivih razloga uputio dvije poruke koje su već gotovo riješene izbore pretvorile u neizvjesne, a dosadnu kampanju počele činiti zanimljivom. Najprije se u izbornoj noći poigrao biblijskim motivima i sebe proglašio svjetlom nasuprot kandidatima tamo. Zatim je na izbornom skupu u Rijeci najavio da će nakon njegove pobjede Hrvatska potpuno pocrvenjeti, a nešto poslije to još potencirao najavom prijevremenih izbora i SDP-ove pobjede. Šef Bandićeva kampanje Duško Ljuština nije, dakako, propustio fantastičnu i neočekivano priliku za profiliranje završne kampanje Milana Bandića. Odmah je podsjetio da se i Lucifer predstavljao kao svjetlo, a bio je tama. Uostalom, Lucifer i znači – ‘onaj koji nosi svjetlo’. Nakon tih Josipovićevih poruka Bandićeva kampanja postaje poziv na referendum protiv ‘crvene Hrvatske’. S obzirom na to da je Duško Ljuština čovjek od teatra, ne bi bilo iznenađenje da u posljednjem činu kampanje Bandićev stožer upravo Josipovića pokuša prikazati kao Lucifera koji iza paravane svjetlosti donosi crvenu Hrvatsku. No podalje od marketinško-teatarskih dosjetki na račun protivnika na poruke o crvenoj Hrvatskoj reagirala je i dotad suzdržana Crkva primjetnom potporom Milanu Bandiću.

Tako su izbori postali neizvjesni, i vjerujem da će do posljednjeg trenutka biti upitno tko će mobilizirati više birača: Ivo Josipović, koji obećava novu pravednost, ali zapravo mu je glavni adut prikazivanje Bandića kao šefa mafije, predsjednika koji bi se okružio opasnim ljudima, ili Milan Bandić, koji se predstavlja kao ujedinitelj lijeve i desne Hrvatske, ali zapravo mu je glavni adut prikazivanje Josipovića kao predsjednika koji bi restaurirao komunističku Hrvatsku. Pritom je za izborni dvoboj sasvim nevažno što Bandić ima više partijskog staža od Josipovića i što je Ljuština smisljao dosjetke za većinu dosadašnjih SDP-ovih izbornih kampanja.

Međutim, ma tko u nedjelju pobijedio, novi će predsjednik već na početku mandata imati priliku pokazati može li i želi li biti stabilizacijski faktor u državi ili samo dodatni faktor na sve složenijoj političkoj sceni koja se već preslaguje za sljedeće parlamentarne izbore. Želi li biti percipiran kao stabilizacijski faktor u državi, predsjednik Ivo Josipović u previranjima na političkoj sceni trebao bi pokazati da nije samo produžena ruka SDP-a na Pantovčaku, da su ga u izbornom stožeru nakon prvoga kruga i na predizbornom skupu u Rijeci malo ponižio pjesma Gorana Bare i uzbuđenje mase i da zapravo ne misli ono što je rekao.

Da bi bio percipiran kao predsjednik ujedinitelj, Milan Bandić trebao bi pak pokazati da nije ‘kum’, da nema osvjetničkih namjera ni prema svojoj bivšoj stranci ni prema drugim strankama koje su ga nastojale difamirati, ne bi se smio baviti osnivanjem novih stranaka, trebao bi pozvati na kavu na Pantovčak Vesnu Pusić i Zorana Milanovića, manje se baviti gradilištima, a više političkim sadržajem. Obojica bi trebala pokazati da ne koriste svoje ovlasti nad obavještajnim sustavom za obračune s protivnicima i neistomišljenicima ni za stvaranje paralelnog sustava upravljanja državom u kojem je koncentrirana velika moć, ali bez ikakve odgovornosti. A da bi svog nasljednika zaštitio od kušnji stranačkog djelovanja i netransparentnog upravljanja, novi bi predsjednik trebao predložiti Saboru da promijeni Ustav tako da sljedećeg (nadstranačkog) predsjednika bira Sabor dvotrećinskom većinom. No to bi bilo idealno. A mi na to nismo navikli.