Industrija frizura i ljepote

Pitate li bilo koju djevojčicu u dobi od četiri do sedam godina što želi biti kad odraste, u najmanje 90 posto slučajeva dobit ćete odgovor: ‘Bit ću frizerka!’. Fasciniranost djevojčica kosom koristi čak i cijela industrija dječjih igračaka, pa danas i najlošije lutke imaju duge i za češljanje pogodne kose. Naravno, većina odraslih na taj dječji odgovor reagira sa simpatičnim osmijehom, razumijevanjem, pa i podrškom. No, samo nekoliko godina potom stvar se stubokom mijenja i većina roditelja tada pokušava svoju mezinicu nagovoriti na učenje riječima: ‘Ne budeš li učila, ići ćeš u frizerke!’

Rezultat? I sami frizeri, kao i škole koje ih obrazuju, priznaju poražavajuću činjenicu – u te se škole prijavljuju uglavnom loši učenici, oni koji se zapravo ne vide ni u jednom zanimanju, ali ih roditelji ‘maltriraju’ kako bi barem neku struku mogli upisati u svoje radne knjižice. Naravno, hrvatski roditelji su za to stanje ponajmanje krivi, samo upijaju opće stanje odnosa prema radu, posebice onom zanatskome, i ravnaju se prema aktualnim predrasudama. S druge pak strane u percepciji mnogih mladih frizerstvo je brz put do novca, pa je tim čudnije da paralelno egzistira i uvjerenje da je to zanimanje životna kazna. Ako jest, zašto se svake godine, čak i u recesiji, stalno otvaraju novi frizerski obrti, a svaka zaposlena frizerka sanja o otvorenom vlastitog? Zašto našim djevojkama i mladićima nije ambicija postati frizerskom zvijezdom u tuđem salonu (što je i najbolji način za razvoj stručnosti i imena), tim više što je riječ o zanatskoj usluzi vezanoj uz vrlo unosnu industriju mode i ljepote, koja i dalje bilježi rast.

Iako smo u recesiji stanje u frizerskom biznisu i dalje nije očajno: koliko se obrta svakog tjedna zatvori (u prosjeku njih 18) toliko ih se i otvori, a iako svi bilježe pad dobiti i posjeta, etabliranim salonima uglavnom ne prijeti zatvaranje. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u 2008. i 2009. godini veće je zapošljavanje osoba sa zanimanjem frizer nego što ih se traži. Jedan od razloga, uvjereni su u HZZ-u, velika je fluktuacija osoba s tim zanimanjem, pri čemu važnu ulogu ima radno iskustvo te dodatna znanja i vještine vezane uza samo zanimanje.

Čemu onda negativna selekcija i zašto frizerstvo kod nas ne prerasta okvire sitnog obrtništva? Mali obrtnički saloni još egzistiraju u manjim mjestima i na periferiji gradova ili su na glasu kao ekskluzivna mjesta za odabrane. Većinu usluga preuzeli su manji ili veći lanci salona standardiziranih usluga i jasno definiranih filozofija poslovanja, a u obiranje vrhnja uključili su se i proizvođači preparata za njegu kose koji pod svojim brendom preuzimaju kompletnu brigu o frizuri. Frizeri – mali obrtnici daleka su prošlost, danas govorimo o industriji frizura i ljepote. Ali ne kod nas i ne u frizerstvu. A, zanimljivo, srodna kozmetička struka već se zaputila u smjeru okružnjavanja.

Frizerska struka i dalje je na razini sitnog obrtništva, nema naznaka da itko kreće u povezivanje svojih salona u neki prepoznatljiv lanac, a iako mnogi osjećaju teret krize, malo je stvarnih ulaganja u razvoj brenda i marketing, pa su kod nas i dalje vlasnici salona istodobno najbolji frizeri u salonu, vlastiti menadžeri nadareni za svoj posao, ali ne i za poslovno promišljanje – kaže Nikola Kisić-Mamić, direktorica jednog od najbrendiranijih salona u zemlji Ruža Institut Kerastase, koji je svojim umijećem proslavila njezina majka Ruža Kisić. Nikola Kisić-Mamić, jedna je od rijetkih visokoobrazovanih menadžerica u frizerskom biznisu, a do prije godinu dana bila je visokopozicionirana menadžerica u L’Oréalu.

Luka Čabraja, izvršni direktor Estetic Uvema, ističe da mladi frizeri šepaju s jezicima, a ne znaju računati ni šišati. Nekadašnje Bratstvo, koje je tijekom privatizacije pretvoreno u Estetic Uvemu, jedina je tvrtka kojoj je osnovna djelatnost frizerska. Još donedavno bilježila je prihod od 2,2 milijuna eura, a zbog krize, tvrdi izvršni direktor Luka Čabraja, danas posluju oko pozitivne nule. Imaju 126 zaposlenih i 18 salona, najvažniji poslovni potez bila je franšiza Jacquesa Dessangea, koju promoviraju kao ekskluzivan brend, a Uvemu kao brend okrenut širokoj publici.

Zbog problema s radnicima i mi smo za svoje djelatnike otvorili školu, a na edukaciju vam trošimo najmanje 300.000 kuna na godinu. Glavna nam je konkurencija siva ekonomija, a onu u salonima sprječavamo izravno razvijenim protokolom. Stanje na tržištu posve je nesređeno i više od pola bi otpalo kad bi se uvelo reda. Zbog sive ekonomije ne možemo formirati konkurentnije cijene – kaže Čabraja. Tvrtka 80 posto svog prihoda ostvaruje na uslugama, a 20 posto veleprodajom proizvoda. Ekskluzivni je distributer boja za kosu Dikson, a Čabraja napominje da stanje na tržištu opisuje i dojava kakvu često čuju, primjerice o pojavi njihovih proizvoda na mjestima s kojima nisu poslovali. A o razini znanja mladih frizera kaže: – Za opatijski salon lani smo napravili mali prijamni ispit za 14 kandidata. Pokazalo se da su dobri u snalaženju i komunikaciji, vrlo šepavi s jezicima, u matematici još lošiji, a ni strukovno se nisu iskazali.

Zato je i Estetic Uvema otvorila svoju školu ali s vremenom je prestala educirati učenike konkurentima. Posljednjih je godina u Hrvatskoj, navodno iz nužde, iskrsnulo više škola koje završene frizere dodatno educiraju, no ti se programi ne priznaju kao kvalifikacije u radnoj knjižici. Hrvatska da bi se potom odlučila obiteljski obrt unaprijediti svojim znanjima. Iako je i prije njezina potpunog posvećenja obiteljskom brendu salon Ruža bio godinama na dobru glasu, iskustvo u kozmetičkoj industriji i poslovna znanja svakako su im dali vjetar u leđa i pomogli u marketingu strategiji, doobuci djelatnika ne samo u stručnim već i u komunikološkim i biznis-vještinama. Već prije 10-ak godina salon je počeo sa standardizacijom svojih usluga i depersonalizacijom na način da klijentu bude svejedno kojem će se od vrhunskih stilista ili kolorista prepustiti.

O tom problemu koji muči baš sve u toj branši Zdravko Kovač, vlasnik poznatog salona BBK i proslavljeni frizer kaže: – Posljednjih 20-ak godina iskočilo je dosta talentiranih pojedinaca, no kada tražite radnika uglavnom dobivate posve zastarjelo educirane ljude, koji u školi i danas uče praviti minival iako se stara metoda već odavno ne primjenjuje. Treba vam najmanje dvije godine da ga usavršite, naučite osnovama bon-tona i komunikacije s klijentima, a onda vam on unatoč plaći, stabilnom radnom vremenu, napojnicama i mogućnostima daljnje edukacije odluči otvoriti vlastiti salon i – ode. Mnogi brzo shvate da nije bajkovito biti obrtnik, ali tada je već kasno. – Da nije tako ja bih već imao manji lanac BBK salona – kaže Kovač, koji je iz tih razloga pokrenuo i svoju frizersku Akademiju. Iako se kvalifikacija mogla upisati i u radnu knjižicu, danas mu je jasno: – Bilo je preuranjeno prije 10 godina krenuti s time, jer naši završeni frizeri nisu mislili da im treba usavršavanje i doobuka i da uloženih 12.000 kuna nije previše za nove vještine i informacije o struci, pa sam zamrznuo školu. Priznaje da je manjkav u poslovnim znanjima i da bi prvi višak novca uložio u menadžera, a trenutačno veliki salon u centru namjerava prodati i otvoriti dva manja.

Siva ekonomija drugi je najveći problem struke. Frizeri tvrde da većina radnika drugu ‘plaću’ dobije kroz napojnice ili neprijavljeno obavljene usluge ili prodani šampon. Osim toga nakon radnog vremena mnogi šišaju po kućama, a neki u tom tax-free raju, ostvaruju sva životna sredstva. Riječ je, tvrde frizeri, o ozbiljnim brojkama koje nemarom, lošim propisima, nedostatkom inspekcija, država propušta naplatiti.

Ima mnogo starih obrtnika koji više ne znaju razmišljati izvan starih okvira, pa vlada jal koji dovodi do toga da ni kao struka nismo u stanju jasno artikulirati problem. Ipak, vjerujem da ćemo mi koji smo se brusili vani, prepoznali potencijale interneta i pripadamo srednjoj generaciji polako napraviti pomak naprijed – tvrdi Vanja Šiljak koji sa sestrom Petrom Uremović vodi salon Frizeraj, pozicioniran kao mjesto urbanog stila. On je zanat brusio kod vodećih domaćih, londonskih i amsterdamskih frizera i tvrdi da je u njegovoj generaciji dosta kolega usvojilo zapadni način rada i promišljanja. Primjerice, ako sam svoje klijente ne stigne primiti, s povjerenjem ih šalje u ZGAT, koji vode Renato Herman i Ivana Šiljak. Ta je generacija uvjerenja da će do povezivanja i standardizacije usluge kad-tad doći, i stoga, tvrde, brižno njeguju svoje zaposlenike (razgovorima, obukama, uključivanjem u probleme posla…).

Tržište ima veliki potencijal rasta koji se mjeri milijunima klijenata i eura, a, primjerice Obrenička škola za osobne usluge svaki pokušaj izmjene programa čeka (ne nužno i dočeka) tri do pet godina. Veće tvrtke već su pokušale osvojiti to tržište, ali zasad ti pokušaju padaju u vodu zbog nedovoljno frizera koji mogu nudit standardizirane usluge i prilagoditi se filozofiji lanaca i depersonaliziranih ali visokokvalitetnih usluga.