Home / Biznis i politika / Sve u kampanji treba se plaćati preko stalnog izbornog povjerenstva

Sve u kampanji treba se plaćati preko stalnog izbornog povjerenstva

Veća ovlaštenja Izborno povjerenstvo moralo bi izricati sankcije akterima kampanja, posebno za ilegalno financiranje, što treba kriminalizirati kao kazneno djelo.

Donacijski limiti moraju biti niski da bi se spriječila ovisnost kandidata o donatoru, a posredno i da bi se smanjili troškovi kampanje.

Svaki su izbori na neki način i posao i ulaganje. Njihov rezultat doista ovisi o tržištu, gdje se nude programi, obećanja, parole, ozbiljne zamisli i neozbiljni blefovi. Tržište je kod nas nezahtjevno i nezasićeno. Postoje tendencije prema monopolu i sklonost prema podvaljivanju loše robe. Vrijedi jedna varijanta Greshamova zakona: loše ideje istiskuju dobre. Nema zaštite potrošača i korisnika. Zato izbori trebaju čvrstu regulaciju i jakog regulatora. Pri tome ne mislim na bolji izborni model, spriječavanje izbornih krađa i druge pretpostavke poštenih izbora, nego na jedan, poduzetnicima važan element – novac.

Političari su odjednom ustanovili da je financiranje kampanja u politici važno koliko i regulacija tržišta, obvezatnost ugovora ili vlasništvo u ekonomiji. Sada to svi ponavljaju. Državno izborno povjerenstvo upozorava na to da se kandidati ne pridržavaju pravila o otkrivanju podrijetla svojeg novca. Konstatira da nema mogućnost sankcije, ali ne objavljuje nijedno ime. Dan nakon prvog kruga izbora OESC upozorava na nedostatke zakona i drugih pravila o financiranju izbornih kampanja. U predsjedničkim izborima nema limita donacija, a kandidati političkih stranaka oslobođeni su i takve – simbolične – obveze. Upozorava se i na sasvim različitu praksu iskazivanja prihoda i troškova, izostanak najvažnijih detalja i opću nevoljku za objavu tih podataka. Predsjednik Mesić upozorio je na očit nesklad troškova i legalnih prihoda kandidata. U međuvremenu i drugi važni politički akteri spominju potrebu mijenjanja izbornih zakona i pravila. No što treba učiniti?

Treba stvoriti jakog regulatora. DIP to nije, pogotovo ne u pitanjima financiranja. Gotovo sve zemlje koje imaju stalna izborna povjerenstva daju im važnu ulogu u kontroli financija (45 demokratskih zemalja ima taj sustav, među njima SAD i Velika Britanija, a samo osam posto zemalja rješenje slično našemu). Stalno izborno povjerenstvo ne smije biti poput poštanskog sandučića ili suda i intervenirati kao da rješava spor između kandidata. Mora imati aktivnu ulogu: istražiti i provjeriti činjenice, pregledati račune, zabraniti transakcije. Najbolje bi bilo kad bi se sve plaćalo preko tog tijela. Ono bi posebno trebalo upravljati računima donatora. Osobito je važno dati ovlast sankcioniranja – ne samo izričanja novčanih kazni nego i mjera koje se moraju trenutačno provesti.

Donacijski limiti moraju biti niski da bi se spriječila ovisnost kandidata o donatoru, a posredno i da bi se smanjili troškovi kampanje. Sada je ograničenje za doniranje strankama 90 tisuća kuna za pojedine i milijun za tvrtke. Takvo ograničenje ne postiže svrhu. U SAD-u su iznosi manji, Francuska limit postavlja na 4.600 eura, Argentina individualne donacije ograničava na 0,5 posto godišnjeg prihoda. U Velikoj Britaniji o donaciji pak odlučuje samo skupština dioničara; anonimne su donacije zabranjene.

Otvoreno je pitanje kriminalizacije ilegalnog financiranja kandidata. Takvo kazneno djelo trebalo bi specifičirati, kao i sve razloge za sankcioniranje. Izborno povjerenstvo moralo bi izricati i sankcije strankama, kandidatima i akterima kampanja.

Sustav sankcija trebao bi biti jednostavniji. Sankcije bi svojom strogošću trebale djelovati generalno preventivno, a valjalo bi promisliti i sustav objave kršenja zakonskih pravila financiranja političkih stranaka. Podatke o konkretnom kršenju pojedine stranke treba objavljivati tijekom predizborne kampanje uključivši i na dan izbora, s podsjećanjem na stranačko kršenje propisa i na prethodnim izborima! Sve, naravno, na teret prekršitelja.

Sljedeća važna okolnost jest i principijelno slijedenje dobrih iskustava država čije političke sustave smatramo uređenim, humanim i demokratičnim te također uvažavanje pravnih instrumenata nadnacionalnih entiteta (Vijeća Europe, OECD-a i dr.) koji se odnose bilo na razvoj samih sustava financiranja političkih stranaka bilo na nastojanje sprečavanja korupcije ili promoviranja sustava dobrog vladanja (good governance).

Sve to, naravno, sa spoznajom da sustav financiranja političkih stranaka nikad ne može biti savršen kao što ni borba za demokraciju i protiv korupcije nikad ne biva konačno dovršenom. Stranke su nužne u parlamentarnoj demokraciji, no zbog njihova imanentnog egoizma natjecanje treba podvrgnuti jasnim pravilima, pogotovo kad je riječ o novcu. Inače na političkom tržištu lošu robu plaćamo previsokom cijenom. I to svojim novcem kroz proračun.