Energetska i financijska kriza

Ako pokušate makar površno pratiti medije koji se bave onime što se počesto naziva privatnim sektorem, jasno ćete uočiti prevladavajuću tendenciju: želju da se sve što prije vrati na staro, da se nastavi prema shemi ‘business as usual’. Pritom se trenutačna financijska kriza tretira kao nešto prolazno, što će se s nekoliko kvalitetnih intervencija središnjih vlada i međunarodnih fondova te blagotvornim djelovanjem slobodnog tržišta u veoma kratkom roku vratiti na staro. Pritom se potpuno ignoriraju podaci koji sve više zabrinjavaju – oni o iskorištenosti resursa na našem planetu – na što je prije više od 30 godina počeo upozoravati Rimski klub.

Cilj je ovog teksta upozoriti na moguću (i, nažalost, veoma vjerojatnu) opasnost koja prijeti našoj civilizaciji ako se i dalje nastavi provoditi sadašnja neoliberalna doktrina koja je već oglodala (za sada jedini) planet kao nekad skakavci polja žitarica.

Za početak, krenimo od sadašnjih kriza i onih koje nas tek očekuju. Do sada su nas globalno pogodile dvije velike sistemske krize: kriza energije (još od početka 70-ih) i nedavna kriza financija. Mnogi analitičari tvrde da smo pred velikom prehrambenom krizom, i to ne samo kao posljedicom (očekivanih) klimatskih promjena. Sve je više dokaza za to.

Prema postojećim podacima u travnju 2008. 37 svjetskih zemalja već je doživjelo prehrambenu krizu zbog klime, konflikata i ekonomskih problema. Zaliha riže, o kojoj ovisi prehrana polovine čovječanstva, bila je na najnižoj razini od 1970., a zaliha žita u SAD-u najniža od 1948. Tomu treba dodati problem sve veće osjetljivosti na manju birozanolikost u poljoprivredi: zbog priklanjanja industrijskim monokulturama 75 posto prehrane svijeta ovisi o samo 12 tipova biljaka i pet vrsta životinja, što je samo četvrtina nekadašnje palete prehrane. O ratovima za vodu koji nas očekuju piše se već desetljećima; iako Hrvatska ima velike zalihe pitke vode, sve je više zemalja koje svojim građanima već danas ne mogu osigurati ni minimum od dvije litre pitke vode po stanovniku na dan, nužne za golo preživljavanje.

Energijska je pak posebna priča. Očito da sve više iscrpljujemo fosilna goriva i da njihova upotreba stvara neznanja i probleme u okolišu. Usprkos tomu, kad se pokuša govoriti o njihovoj zamjeni (jer za nekoliko ih stoljeća sigurno više biti neće), u pravilu se naiđe na tvrdokornu obranu interesa snažnih energetskih lobija koji kao glavni argument za nezapočinjanje (ipak neizbježne) tranzicije prema postfosilnom dobu navode da još nismo dosegnuli vrh moguće proizvodnje. Očito je da žele nastavak sadašnjeg načina funkcioniranja civilizacije do iscrpljivanja i posljednjih kapi nafte, maksimiranja profita radi. Pri tome smatram razumljivim da je svakomu menadžmentu imperativ maksimiranje profita kompanije koju vodi; problem je u drugoj strani, u onima koji su (barem nominalno) zaduženi da brane javni interes.

Jer sve smo više svjedoci kako već desetljećima raširena praksa da nacionalne vlade (pa i izvršna vlast na svim razinama) zapravo samo služe interesima kapitala dobiva i novu društvenu patologiju u financiranju izbornih kampanja političara, zbog čega se u konačnici političari u izvršnoj vlasti pretvaraju u produženu ruku upravnih odbora kompanija financijsa svojih kampanja.

O krizi financijskoj ne treba posebno govoriti, samo bih napomenuo da je Guardian nedavno veoma jasno argumentirao tezu da nijedna od svih dosadašnjih intervencija u financijskom sektoru nije dovoljna i da nas prava financijska kriza tek očekuje. Nasreću, sve je više onih koji uviđaju nužnost promjena. Ali s druge strane veoma razočaravajuće traženje trivijalnih i površnih rješenja kao što je npr. CCS, trenutačno veoma popularno zagovaranje utiskivanja CO2 pod zemlju (pa i more), zapravo veoma skupa i ipak neprovjerena (s gledišta dugoročnih posljedica) tehnologija. U biti, sustavno se izbjegavaju cjelovita i sistematska rješenja koja jedino mogu riješiti problem u korijenu. Zaključno, iako nisam prisutan teorija zavjere (tipa David Icke) i katastrofičnih scenarija (tipa 2012. – Maye), moram zaključiti da je sve više dokaza za tvrdnju kako nas od katastrofa biblijskih razmjera može spasiti samo promjena ponašanja cijele civilizacije. A o osnovnim mehanizmima ostvarivanja toga cilja – ZAISTA održivom razvoju, lokalizaciji nasuprot globalizaciji, programima jačanja otpornosti lokalnih zajednica – drugi put.