Glavni kriteriji za državnu pomoć moraju biti izvoz i zapošljavanje

Državna pomoć poduzećima stiže. Samo se još ne zna točno kada ni prema kojim kriterijima. Za manje od deset dana mora se definirati najvažnije pitanje: tko zaslužuje pomoć, a tko ne; komu odobriti kredit, jamstvo ili equity capital, komu ne? Kako izbjeći da za novac konkuriraju poduzeća koja za svoje loše rezultate ponajmanje smiju okriviti krizu?

U tom svojevrsnom vakuumu već se napadno lobira. Hrvatski konzorcij pod vodstvom Konstruktor-a koji bi trebao sagraditi autocestu kroz Crnu Goru od države traži jamstvo za posao težak 2,77 milijardi eura. Doduše, konzorcij u prvoj fazi mora osigurati financiranje s više od 800 milijuna. No to je više od pola kreditno-ulagačkog potencijala koji država namjenjuje domaćim tvrtkama.

Čini se da ministar financija Šuker nema ni najmanje volje uslišiti njihove želje iako u Vladi očito imaju zagovornike. Konzorcij računa da je za malu Hrvatsku to posao od nacionalnog značenja. No o tome nema jedinstvenog stajališta ni među ekonomistima ni poduzetnicima. Ante Babić, potpredsjednik Hrvatskih izvoznika, kaže da bi to trebao biti jamstveni fond, a ne kreditni, i to za projekte, a ne za tvrtke. O kvaliteti projekata trebao bi odlučivati HBOR, koji već ima uhodane kriterije za njihovu ocjenu.

• Ako HBOR ocijeni da projekt Konstruktor-a i IGH može povećati izvoz, otvoriti radna mjesta, pa i osigurati profitabilnost, zašto onda ne pomoći konzorciju iako će to pojesti velik dio iznosa kojim će fond raspolagati? Ali uvjet je da HBOR ocijeni projekt, a ne uspješnost IGH – poručuje Babić.

No Damir Novotny nije toliko blagonaklon.

• Državu ne bi trebalo zanimati koliko će strojeva IGH kupiti u nekoj trećoj zemlji niti kolik mu je promet. Jedini ispravan kriterij kojim se mora voditi jest koliko će hrvatskih tvrtki, kooperanata i građana na tom novom poslu biti angažirano, koliko će novih radnih mjesta biti otvoreno. Ne čini mi se da zasad ima dovoljno argumenta za odobravanje jamstva – kategoričan je Novotny.

Potvrđuje to i građevinski kooperant koji je želio ostati anoniman: – ‘Otpilili’ su četiri-pet hrvatskih podizvođača i za kooperante uzeli makedonske i albanske tvrtke i radnike. Ne znam nijednu hrvatsku tvrtku koja će s njima raditi. Zašto bi im onda trebalo pomoći? Gdje je tu doprinos našem izvozu? – pita se. Drugi ‘anonimni’ kooperant uvjerava da posao IGH i Konstruktor-a nije ‘posao stoljeća’, nego mogući ‘promašaj stoljeća’.

• Riječ je o lošem projektu u koji ne bih uložio ni kunu. Ponuđeni model nije profitabilan, pa nema smisla da država na taj način riskira zbog posla u državi s kojom smo bili u ratu – poručuje.

No Marijan Ožanić, direktor Tehnološkog parka Zagreb, uvjeren je da IGH, Konstruktor i slična poduzeća trebaju biti obuhvaćena antirecesijskim mjerama: – Ta poduzeća izvoze, imaju ugled u inozemstvu, sposobna su izvoditi velike projekte. I zato su nam potrebna. To treba cijeniti jer takvih je poduzeća sve manje – kaže.

Bud li ministar Šuker imao zadnju riječ, najviše što će učiniti bit će lobiranje kod domaćih banaka. Upravo zbog takvih slučajeva važno je kristalno…

Moja tvrtka uspješno posluje s mnogim poslovnim bankama. Katkad nailazimo na razumijevanje, katkad ne, pa dolazi do odgode. Zato je nužna intervencija države da bi se potrebe kvalitetnih programa i tvrtki brže rješavale. Pomoć ništa ne znači ako stigne pet minuta poslije 12 – poručuje. Krešimir Budinski, vlasnik Paulane, kaže da bi osnovni kriterij trebala biti proizvodnja i izvoz. – Treba pomoći tvrtkama iz prerađivačke industrije jer je njihova novostvorena vrijednost veća od temeljne proizvodnje. Treba proširiti i rizik na veću bazu, dakle bolje deset manjih tvrtki odobriti po milijun kuna nego jednoj velikoj datu deset milijuna. O tome bi trebala odlučivati komisija u kojoj bi bili poslodavci, komercijalni bankari i predstavnici institucionalnih fondova – kaže.

I Boris Popović, direktor Alarm automatike, kaže da treba dati prednost tvrtkama koje izvoze i otvaraju nova radna mjesta. Trebalo bi pomoći i kompanijama strateški važnima za hrvatski razvoj, a to su, kaže, one koje ulažu u nove tehnologije. – O tome bi trebalo odlučivati tijelo u kojem bi bila država, sindikati, banke, poslodavci i izvoznici. No problem je što osnivanjem interventnog fonda nismo definirali viziju, misiju i strategiju, a bez toga će biti teško definirati kriterije – kaže.

Mladen Papak, direktor Iločkih podruma, kaže da kriterij treba biti uspjeh, prije svega proizvodnih tvrtki koje je pogodila nelikvidnost. To su one koje rade, dobro su ustrojene, imaju strategiju i perspektivu: – Nema tu mnogo posla za one koji će odlučivati jer se u maloj Hrvatskoj uglavnom zna koje su tvrtke perspektivne. Treba ih samo dodatno provjeriti – misli Papak, koji ne bi imao ništa protiv ni da HBOR sâm odlučuje o tome komu će dodijeliti novac.

Slično zagovara i Aleksandra Lalić, direktorica Kumala, koja kaže da u HBOR-u treba oformiti ekipu koja će analizirati prijave i odlučivati o dodjeli novca. – To bi trebala biti proizvodna tvrtka koju je u krizi poremećila nelikvidnost, ali uredno je podmirivala obveze prema državi i radnicima. Novac treba biti namijenjen poboljšanju likvidnosti, eventualnom refinanciranju obveza, završetku započetih investicija ili za nove investicije. Kad je riječ o equity-fondovima, njihovi menadžeri moraju odlučivati i preuzimati odgovornost i rizik ulaska u pojedina poduzeća – poručuje Lalić.

Blaženka Urbanke, direktorica HSM-a, kaže da ne treba pomoć fondova jer je njezina tvrtka stabilna. I inače je protiv toga da država pomaže onima koji nisu dobro poslovali, pa o fondu nema osobito mišljenje: – Kriza je izazvala specifičnu situaciju, ali ne bismo trebali stvarati okruženje u kojem uvijek nešto očekujemo od države, iako razumijem da ima tvrtki kojima treba pomoći. Jedan menadžer iz prehrambene djelatnosti zaključuje: – Kredit se daje onima koji kredit mogu vratiti. Ništa drugo nije važno. Isto načelo vrijedi i za državu kad kreće u pomoć poduzećima.

Marijan Ožanić kaže da kriterij može biti samo jedan: proizvodnja i izvoz koji otvaraju nova radna mjesta. O kriterijima će odlučivati banke i povjerenstvo koje će procjenjivati koji projekt zadovoljavaju kriterije: – I tu je problem, jer treba promijeniti uobičajeni ‘kabinetski’ način rada i pronaći ljudi koji razumiju gospodarstvo, a takvih gotovo više nema. U posljednjih desetak godina eliminirani su ljudi koji razumiju proizvodnju, konkurentnost i razvoj. Ali najprije treba smanjiti nelikvidnost, a onda neka kredite uzmu poduzeća (INA, HEP, HŽ) koja duguju milijarde kuna poduzetnicima – kategoričan je Ožanić.

I rizični kapital može biti zanimljiv. – Kriteriji moraju biti kao i u prvom slučaju. Ne bojim se potencijalne ‘muljaže’ jer konačnu odluku o ulasku rizičnog kapitala donosi poduzetnik. On sâm procjenjuje koliko mu je to u interesu i koliko može vjerovati fondu kojem prodaje dio poduzeća – poručuje Ožanić. Želimir Bodiroga, direktor BBR Conexa, kaže da je svima u interesu da sve bude transparentno. – Prvi bi uvjet morao biti da poduzeće koje traži pomoć redovito ispunjava sve obveze prema državi i radnicima. Važno bi bilo i to da tvrtka postoji bar nekoliko godina, da ima poslovnu povijest te da nije bila u blokadi barem šest mjeseci. Kredit ne bi trebalo uplatiti na račun poduzetnika, nego bi banka trebala plaćati izravno dobavljačima. ‘Kešom’ se uvijek ‘mulja’. U ulaganju equity-fondova najvažnije je da se točno zna tko su vlasnici tvrtke, kako ne bi ispalio da postoji samo ‘no name’ poštanski sandučić koji upravlja milijunima – poručuje Bodiroga.

Dok Vladin tim još može o kriterijima, mnogo se toga može iščitati iz samo jedne brojke. Naime, u fondove rizičnog kapitala država će ući samo s milijardu kuna. Preostalih je devet milijardi ‘interventnih’. Da se o tome počelo razmišljati prije godinu dana, kad je HUP pokrenuo inicijativu o fondu pomoći, bilo bi dovoljno vremena i za kriterije i za osmišljavanje recepta razvoja upravo putem fondova rizičnog kapitala. Šteta još jedne propuštene prilike.