Bandić i Sanader samo su ubrzali i usmjerili stranačko pospremanje. Pružili su dobar povod Z. Milanoviću i J. Kosor da stranke pripreme za nove modalitete upravljanja državom.
Zoran Milanović i njegovi suradnici u toj su operaciji čišćenja i pospremanja u znatnoj prednosti. SDP je stranka u usponu; izborna pobjeda njegova kandidata Josipovića na predsjedničkim izborima dokinula je dugogodišnji kompleks da se na izborima ne može pobijediti sam. Nakon izgubljenih predsjedničkih izbora utjecaj Milana Bandića sveden je uglavnom samo na Zagreb, gdje je već u prvom poslijezbornom tjednu uvelike smanjen raspuštanjem njemu privrženih ogranka SDP-a. Bio je to prvi filter lojalnosti Milanoviću i vrhu SDP-a. U nastavku će SDP, zacijelo, sve više sužavati prostor samostalnosti Milana Bandića kao gradonačelnika, učiniti da uistinu postane ‘čovjek, a ne stranka’, i to će voditi njegovu izlasku iz politike nakon ovoga gradonačelničkog mandata. Milan Bandić u takvoj konstelaciji jednostavno nema manevarskog prostora za novi politički uzlet, a ako i osnuje stranku, ona može samo pripremiti mekše prizemljenje. Na nacionalnom planu SDP stoji bolje nego ikad. Pokazali su to i prošli predsjednički izbori. Stranka je snažna, ima dovoljan broj prepoznatljivih pojedinaca. Ima predsjednika čiji će se vanjskopolitički potezi, dakle oni na kojima se najlakše skupljaju lovorike, percipirati i kao SDP-ovi uspjesi. S predsjedničkim ovlastima nad obavještajnom zajednicom on može vršiti pritisak na Vladu i premijerku Kosor radi otvaranja novih antikorupcijskih istraga, koje u jednom trenutku mogu postati sredstvo političke borbe. Pritom odgovornost za najteži zadatak, gospodarsko preživljavanje u godini najavljenog težoj od prethodne, ostaje na premijerki Kosor i HDZ-ovoj koalicijoskoj vladi.
Jadranka Kosor počela je svoje stranačko čišćenje i rekonstrukciju u mnogo složenijim okolnostima. Utjecaj Ive Sanadera u HDZ-u bio je neusporedivo veći od utjecaja Milana Bandića u SDP-u. Može ga provesti onako kako je to činio Sanader u stranačkom obraćunu s Pašalićem, izbacujući sve Pašaliću odane hadezeovce iz svih lokalnih ogranka. Ili suptilnije, s istim kadrovskim potencijalom, novim kombinacijama, stvoriti nove stranačke strukture. Sudeći prema prvom potezu, raspuštanju zagrebačke organizacije HDZ-a, gdje je kao povjerenika imenovala Gordana Jandrokovića, a dosadašnjeg šefa gradske organizacije Jasena Mesića ostavila u timu, Kosor se odlučila za suptilniju metodu. No osim s pitanjem lojalnosti Kosor se suočava i s problemom kvalitete: Sanaderov je HDZ propustio profilirati nekoliko prepoznatljivih pojedinaca s političkom karizmom, za razliku od SDP-a stranka nema svoju intelektualnu elitu koja je podupire. A da bi se održala i zadržala vlast – nije dovoljna stranka glasački stroj. Stoga će Kosor vjerojatno posegnuti i za jačanjem stranke novim licima i novim simpatizerima: bilo povratničkim poput Tomislava Karamarka bilo Matom Granićem, koji sa svojim diplomatskim i poslovnim iskustvom i pripadajućim kontaktima može biti dobrodošao savjetnik iz sjene, svojevrsna naša inačica Henryja Kissinger. Uz to, ako ne želi vanjske poslove i pripadajuće uspjehe prepustiti novoj ekipi s Pantovčaka, Kosor mora ojačati vanjske poslove i vanjsku politiku. Možda je Jandrokovićev imenovanje povjerenikom za Zagreb prvi korak u tom smjeru. Za to vrijeme SDP se može mirno pripremati za izbore. Njegova je sadašnja pozicija gotovo idealna: stranka je jaka, ne žuri joj se, može ljubazno poduprijeti Vladine antikrizne mjere. A odgovornost za rezultat ostaje na HDZ-ovoj koaličkoj vladi.
