Politički reket razorio je etičnost i moralnost hrvatske poslovne scene

O fondu pomoći gospodarstvu još su poznati samo obrisi. Nije li za njega već prekasno? Većina je poduzeća prilično zadužena, pa je osnivanje investicijskog fonda za gospodarsku suradnju koji će nuditi vlasnički, equity kapital sigurno dobra odluka. Ne mogu se složiti s onima koji tvrde da bi HBOR i poslovne banke trebali biti jedina adresa za pomoć. Bilance mnogih poduzeća jednostavno ne mogu ‘progutati’ novi dug i potrebno im je svježi kapital, koji zbog krize ne mogu tako skoro i u potrebnim količinama očekivati na tržištu kapitala. Akcija dolazi sa zakašnjenjem, ali vjerujem ne i prekasno.

Još se ne zna kome i kako, prema kojim kriterijima dodjeljivati novac. Mislim da bi pri određivanju kriterija trebali krenuti od kraja, odnosno od definiranja načina izlaza Fonda iz tvrtke, a to bi trebalo biti prodajom udjela na burzi. Tako bi se automatski nametnuo jedan od važnijih kriterija za dokapitalizaciju iz sredstava Fonda. Kvalificirati bi se mogle samo tvrtke koje već kotiraju na najzahtjevnijoj burzovnoj kotaciji ili se obvežu prihvatiti transparentni način poslovanja i izići na burzu u određenom razdoblju nakon dokapitalizacije. Tako bi se smanjio manevarski prostor za moguće makinacije.

Bi li private equity fondovi mogli ujedno biti i razvojni? Vlada bi mogla iskoristiti tu priliku i za usmjeravanje ulaganja u razvoj. To se može postići osnivanjem fondova s posebnim ciljevima, primjerice za ulaganje u nove tehnologije, za ulaganje u obnovljive izvore energije i slično. Tako bismo se izdignuli iznad razine intervencije, prema strateškim razvojnim smjernicama, što bi bio putokaz domaćim i stranim poduzetnicima i investitorima.

Ali mi nemamo strategiju niti znamo kamo ni kako idemo. Vlada se za sada fokusirala na interventne mjere, jer sustav treba svježeg novca da bi preživio. Time smo kupili vrijeme, ali to neće biti dovoljno. Moramo napraviti iskorak prema strateškome. S time da kod fondova za poticanje ulaganja u nove tehnologije i obnovljive izvore zarada Vladi ne bi trebala biti primarni cilj. Tu bi Vlada mogla limitirati svoju zaradu do razine troška kapitala. Sve iznad toga trebalo bi ići ulagateljima u fond.

Jesu li dovoljni samo equity fondovi? Ti bi fondovi trebali popuniti rupu i uskočiti kao ponuđači svježega kapitala. Do njihovog izlaza, dakle u idućih pet do sedam godina, treba ojačati obvezne i dobrovoljne mirovinske fondove. Kad ti novi fondovi budu izlazili iz vlasništva, važno je da postoji jaka domaća potražnja kvalitetnih investitora s duljim ulagačkim horizontom, koja će biti spremna na transparentan način i prema korektnim, tržišnim vrijednostima otkupiti dobar dio udjela koje će fondovi prodavati.

Preduvjet je za to razvoj mirovinskih fondova, a toga nema bez većih izdvajanja za drugi mirovinski stup. Ako želimo da dobar dio tih udjela ostane u domaćem vlasništvu, kod domaćih investitora, onda bi trebalo dovršiti mirovinsku reformu. Potrebno je povećati izdvajanja za drugi stup i uvesti olakšice poduzećima i zaposlenicima za ulaganja u treći stup. Onda ćemo imati kvalitetnu potražnju, s obzirom na to da mirovinski fondovi imaju dugi horizont ulaganja, vlasnički su stabilizator, jer ne reagiraju panično na cikličke poremećaje na tržištu.

U kreditnom dijelu pomoći koji bi se odvijao preko HBOR-a i poslovnih banaka još je veći problem kriterija dodjele novca. Tko će i kako odlučiti kome pomoći, kome ne? Mislim da je tu manji prostor za manipulaciju, jer većina će kredita ići preko HBOR-a, koji je i dosad imao strogije kriterije. Svatko mora imati obrazložen i dokumentiran zahtjev, a iza zahtjeva mora postojati studija, poslovni plan koji to sve.

Novca u proračunu nikad dovoljno, jer je unaprijed zadan. Dokad? Ako u proračunu uvijek gledamo samo godinu ispred, zaključiti ćemo da je manje-više zadan. No za provođenje reformi, rezova i rošada u subvencijama i poticajima potreban je dulji planski horizont. Nama je u gospodarstvu odavno jasno da bez konsenzusa velikih političkih stranaka neće doći do potrebnih reformi, bez kojih je zdravi rast gospodarstva, zaposlenosti i standarda građana nemoguć. Ohrabruju zato signali koji dolaze iz političkih krugova, s više strana. U 2010., po cijenu novog zaduženja, mora se riješiti problem nelikvidnosti koji su kreirala javna poduzeća, državne ustanove, zdravstvo. Nije korektno da cijenu za to plaća gospodarstvo.

To bi značilo zadirati u prihodovnu stranu proračuna. Imate li prijedlog izmjena na toj strani? Mnogo se toga mora napraviti na obje strane proračuna da bi gospodarstvo postalo konkurentnije. Krizni porez treba ukinuti, ali se mora povećati oporezivanje najviših kategorija dohotka. Treba uvesti oporezivanje imovine iznad određenog minimuma, posebno imovine izvan upotrebe i luksuznih dobara. Poduzećima i građanima treba dati dodatne olakšice, primjerice kada poduzeće subvencionira dio troška kredita za kupnju stana svome zaposleniku kako bi se potaknula prodaja stanova. Dugoročno se mora dati olakšica kod uplata dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja, za poduzeća i zaposlenike. S postupnim oživljavanjem gospodarstva morat će se početi raditi i na smanjenju administrativnog aparata.

U godini krize zamrle su i akvizicije. Lani ih gotovo nije bilo. Nije to naša posebnost, nitko prošle godine nije imao veću transakciju. Mnogo smo radili, ali ni jedna od transakcija nije zaključena. Mogućnosti financiranja akvizicija bile su vrlo ograničene, što je u kombinaciji s nemogućnošću procjene rizika koji donosi bliža budućnost i niskim valuacijama predstavljalo nepremostive zapreke za zaključenje transakcija. Ne bude li novih iznenađenja u nekoj od većih svjetskih ekonomija, mislim da bi se u drugoj polovini godine aktivnosti mogle pokrenuti.

Podravka bi mogla biti prva ovogodišnja akvizicija. Kakva je sada njena perspektiva? Sadašnje je stanje u Podravki dobrim dijelom posljedica dugogodišnjeg utjecaja i pritiska politike na poslovanje. Podravka ima mnogo potencijala koji bi se već u dvije do tri godine profesionalnog i pametnog vođenja mogao itekako iskoristiti. Predvjet je za to apsolutna depolitizacija upravljačkih i nadzornih tijela društva. Moje dosadašnje izjave o pogubnom utjecaju politike na Podravku izazvale su, u krugovima koji su ih pogrešno shvatili, želju za osvetom i to prilično niskim udarcima. Ne bih želio govoriti o Podravki kao meti za preuzimanje, jer su to teoretski sve kompanije s većinom dionica u slobodnoj burzovnoj trgovini.

Može li se taj potencijal naslutiti iz sadašnjeg NO-a? Ljubo Jurčić atipičan je političar, više je orijentiran gospodarstvu pa bi, bude li dovoljno uporan, mogao napraviti prvi korak prema depolitizaciji. Da se razumijemo, Vlada kao neizravni vlasnik 26 posto Podravke ima pravo staviti predstavnike u NO, ali tih 26 posto nije vlasništvo neke stranke nego države, što znači svih nas. Kompanija se mora voditi racionalnim, poslovnim kriterijima, a borbu za politički utjecaj preko Podravkinih leđa treba dokinuti.

Što sada? Ključ je konkurentne Podravke u načinu vođenja. Ako se depolitizira i vodi isključivo profesionalnim, poslovnim ciljevima, može biti uspješna i tada vlasništvo ne mora biti presudno.

Caper je cijelo to vrijeme bio Podravkin konzultant. Caper se nije nudio, Podravka je tražila da pomognemo u redefiniranju strategije, s naglaskom na povećanje efikasnosti i konkurentnosti. Radili smo intenzivno s Odjelom za strateški razvoj i Upravom, napravili smo velik broj analiza i preporuka. Bili smo na kolegijima Uprave, na nekoliko sjednica NO prezentirao sam nalaze i preporuke. No kako su se bližili izbori, tako je opadao entuzijazam menadžmenta za provođenje promjena. Svaka uspješna firma radi sa savjetnicima i Podravkin problem nije količina novca potrošena na savjetnike, već to što je iz različitih razloga mnogo dobrih savjeta ostalo nerealizirano u ladicama. Stojim iza svake preporuke koju je Caper dao i žao mi je što više njih nije realizirano. Nažalost, danas vidimo da se paralelno puno energije i vremena potrošilo na neke druge planove u kojima mi nismo sudjelovali, a koji su nesretno završili aferom Spice.

Slične afere vire iz svake državne tvrtke. Afere u javnim poduzećima nisu nimalo iznenadile nas koji smo bili upućeni u način rada tih poduzeća i slušali pritužbe kolega koji su doživjeli čudna iskustva. Sustav lažne transparentnosti i političkog reketa, za koji smo se svi nadali da je stvar nekih prošlih vremena, vratio se svom žestinom u posljednjih šest godina i napravio devastirajući učinak na etičnost i moralnost naše poslovne scene. Negativan financijski učinak sigurno se može mjeriti milijardama kuna. Moja je poruka svim direktorima i članovima uprava – izdajte iz stranaka, ostavite se politike. Tek tada ćete vidjeti je li vas stranka pogurala zato što stvarno cijeni vašu stručnost ili ste samo bili dio dogovorene kvote.

Najviše novca za pomoć većim tvrtkama. Male su tvrtke kao podizvođači i partneri ovisne o većima. Koliko su naše tvrtke uopće spremne na to da dijele vlasništvo? Vjerujem da je dovoljan broj poduzetnika shvatio da želja za apsolutnom kontrolom vlasništva ponekad postaje kočnica razvoju tvrtke i da će neki od njih iskoristiti priliku i, prepuštajući određeni postotak vlasničkog udjela, kupiti priliku za sljedeću fazu rasta. Veliki motiv našim tvrtkama trebala bi biti upravo šansa da pametnim ulaganjem svježeg novca iz dokapitalizacije, u vremenima kad to njihovi regionalni konkurenti ne mogu učiniti, preteknu konkurente i iz krize izađu kao pobjednici.

Jesu li mete mala i srednja poduzeća? Glavnina bi sredstava trebala biti usmjeren na tvrtkama koje imaju priliku iskoračiti na regionalnoj ili internacionalnoj sceni, a to su ipak veća i srednja poduzeća. Rast velikih i srednjih poduzeća povukao bi i male, jer su oni dobrim dijelom, kao njihovi podizvođači i partneri, ovisni o njima.