Inovativnost mora biti uobičajen dio poslovne kulture, a ne fenomen

No iz perspektive poduzetnika bolje je svratiti pozornost na izjavu koju je još prije nego što su mnoge suvremene virtualne stvari postale stvarnost izrekao Kevin Kelly: ‘Bogatstvo teče direktno iz inovacije (…), a ne optimizacije. Ono se ne dobiva usavršavanjem poznatih stvari.’ Kad razmislimo o korelaciji te rečenice s hrvatskom stvarnošću, katastrofalno nizak BDP (pogotovo uzevši u obzir od čega se, zapravo, hrvatski BDP sastoji) i niska profitabilnost većine hrvatskih tvrtki, prouzročena niskom dodanom vrijednošću njihovih proizvoda, te njihova vrlo rijetka ekspanzija na međunarodna tržišta i ne djeluju više tako čudno. Naime, svatko tko se po nekom poslu zatekao u prošćejoj hrvatskoj tvrtki zna da se ondje rijetko govori o trendovima i inovacijama. Najčešća je izlika da se za to jednostavno nema vremena ni novca usred svakodnevne borbe za opstanak.

I dok je poslovno makrookruženje veoma važno za stvaranje plodnog tla za poticanje inovacija, za poduzetnike je kratkoročno važnije usredotočiti se na ono na što mogu utjecati – na svoju internu klimu i poslovnu kulturu. Naime, iza nas je ipak pedesetak godina planske privrede u kojoj su inovatori često bili svedeni na samozatajne čudake za koje nitko nema vremena i razumijevanja i koji uvijek smišljaju nešto što je u praksi nepotrebno i neprovedivo, pa su ih ‘važni’ ljudi najčešće zaobilazili u širokom luku da im ovi ne bi dosadašnji tražeći nekakve potpore.

U novom hrvatskom poduzetništvu inovatori su često sami postali novi vlasnici i direktori, što u početku nije bilo loše, no s vremenom, poneseni uspjesima, nametnuli su svoj ego i kult ličnosti u tvrtkama i stavili ga ispred slobodne komunikacije. Zato u rijetko kojem poduzeću postoje otvoreni kanali kroz koje bilo koji zaposlenik može predložiti novi proizvod, a kamoli da to postane standardom korporacijske kulture ili da postoje razvojni odjeli i timovi. Među zaposlenicima brzo se proširi anemija čim se pročuje da je netko iz direktorova ureda bio ispraćen riječima: ‘Ne talasaj!’ ili ‘Prodajemo ono što imamo na skladištu, ne možemo sada smišljati nove proizvode ili poboljšanja.’

U takvim dvojima dobro se sjetiti da je tijekom povijesti većina ljudi često mislila kako stalan napredak i stalne inovacije nisu potrebne i da je čovjek sretniji bez njih. No u isto vrijeme primjećujemo da se najglasniji zagovornici uspoređivanja napretka i inovacija i slični dušebrižnici čovjekove sreće mrtvi hladni koriste tim istim inovacijama, uzimaju ih zdravo za gotovo (služe se mobilima, internetom, prijevoznim sredstvima…) i malo se tko od njih priključuje amišima. Ima i ljudi koji u nekom trenutku jednostavno ne mogu zamisliti bilo kakav veći napredak od onoga koji je već postignut. Tako je, na primjer, 1943. Thomas Watson, tadašnji direktor IBM-a, izjavio: ‘Mislim da u svijetu imamo tržište za pet kompjutora.’

I zatim ponovno još veći pritisak na ‘lijen i neefikasan’ prodajni odjel. Možda bi jedno od najbržih rješenja i ne tako skupa investicija za poboljšanje takva stanja bilo organiziranje posjeta hrvatskih direktora i poduzetnika uspješnim tvrtkama u zemljama poput Danske, Švedske, Finske ili Singapura. Začudit će se kad čuju da ni u tim zemljama poduzetnici također nisu sretni sa svojim vladama (koliko su god realno vlade i institucije tih zemalja prema stajalištima, svijesti i djelovanju ispred hrvatskih). No ne čekajući da se najprije promijene vlade – počeli su od sebe samih.