Sebastián Piñera

Milijarde koje je imao kao dioničar domaćeg avioprijevoznika, vlasnik vodeće tv-kuće, najpopularnije nogometne momčadi u Čileu i još ponečega nisu bile dovoljne za ambiciju Sebastiána Piñere – želio je sjesti u fotelju šefa države i iz drugog je pokušaja uspio. Kontroverzni milijarder, desničar, tvrdi da je, prije svega, poslovni čovjek koji će oživjeti pomalo uspavano čileansko gospodarstvo.

Koliko je pamćenje kratko u nacionalnim okvirima, još su jedanput dokazali predsjednički izbori u Čileu gdje je izabran, kako su ga mediji prozvali, čileanski Berlusconi Sebastián Piñera, predstavnik desnica koji se kroz kampanju uspješno predstavio kao tip kojeg nije briga za Pinocheta iako mu je braco bio ministar rada u vladini dotičnog gospodina, još vrlo živog sjećanja u glavama mnogih Čileanaca. Život ide dalje, pa su se očito sasvim neopterećeni Čileanci odlučili za novopečenog milijardera uz čije se bogatstvo poslovno vežu kontroverze umjesto za drugoga kandidata Eduarda Freija, koji je već odradio jedan predsjednički mandat i čiji je otac umro u jednom od Pinochetovih ‘odmarališta’.

U skladu s vjetrovima vremena analitičari su ocijenili da je kampanja potonjeg bila dosadna, a Piñerina je, izgleda, bila vrlo zabavna. Zabavna poput Berlusconija, valjda. Harvardski poučeni Piñera Freija je pobijedio s 52 posto glasova obećavši milijun novih radnih mjesta, udvostručenje BDP-a (sada 15-ak tisuća dolara prema paritetu kupovne moći) te jačanje gospodarskog rasta na šest posto. Tijekom kampanje koja je praktički trajala od prošlih izbora 2006. najavio je privatizaciju 20 posto Codelca (moglo bi se pokazati neizvedivim zbog iznimno jakih sindikata), najvećeg proizvođača bakra na svijetu, zapošljavanje dodatnih 10 tisuća policajaca, guranje obnovljivih izvora energije i poboljšanja u javnom obrazovanju. Kao ustupak liberalnijem dijelu glasačkog tijela obećao je širenje prava homoseksualnih parova iako je crtu podvukao kod istospolnih brakova i posvajanja djece. Za nazadnjake pak tu je zabrana abortusa, još na snazi u svim slučajevima trudnoće.

S obzirom na to da je dosadašnja predsjednica Michelle Bachelet na kraju mandata dostigla potporu od čak 80 posto, analitičari procjenjuju da Piñera neće znatno mijenjati politiku na unutarnjem planu, ali zato bi vanjskopolitička arena mogla dobiti nešto drukčiji predznak i okretanje desnim zemljama u regiji poput Kolumbije. Bachelet je, naime, tijekom svoja dva mandata vješto održavala dobre odnose s ljevičarskim susjedima Venezuelom i Bolivijom, dok je Piñera prijatelj s predsjednikom Kolumbije Álvarom Uribeom. No demokracija zna biti zabavna stvar, pa će tako novi predsjednik morati udovoljiti i krajnje lijevima jer je čileanski Kongres otprilike podjednako podijeljen, što znači da bi glasovi nekolicine zastupnika Komunističke partije mogli biti važni.

Paralelu s talijanskim premijerom mediji su povukli zbog Piñerina agresivnoga poslovnjačkog nastupa i činjenice da posjeduje udio najvećeg avioprijevoznika u zemlji, vodeći televizijski kanal i najpopularniju nogometnu momčad u Čileu. Živahni poduzetnik svoje je bogatstvo počeo graditi popularizacijom kreditnih kartica u Čileu, da bi danas prema procjeni časopisa Forbesa bio treći najbogatiji Čileanac s imetkom od otprilike milijardu dolara. Početkom 80-ih Piñera je Čile uveo u čarobni svijet kreditnih kartica dovođenjem Vise i MasterCarda u tu zemlju, što mu je do 1987. priskrblilo kontrolu nad 86 posto tržišta kreditnih kartica. Osim toga ulaganja na početku odnosila su se na lokalnu jedinicu Applea i tvrtku za nekretnine Inmobiliaria Las Americas. Kartično poslovanje prodaje 1993. za 74 milijuna dolara i novac ulaže u LAN, čija dionica skaje deseterostruko u posljednjih deset godina.

Nakon gubitka prvih izbora 2005./2006. Piñera se odlučio potpuno posvetiti politici i usponu na vlast. Dao je ostavku u nizu odbora, prodao manjinske udjele u nekim kompanijama i dio novca prenio u ‘slijepe zaklade’, odnosno zaklade pod kontrolom opunomoćenika. Prije drugoga kruga obećao je prodati i 26 posto udjela u LAN-u u slučaju pobijede (oko 1,5 milijardi dolara), a unajmio je i odvjetnički tim koji bi mu trebao savjetovati kako da njegov televizijski kanal zadrži uređivačku neovisnost. U svojoj 60. godini voli paragliding, rodnjenje, rafting i letenje u vlastitom helikopteru. U ruke preuzima ekonomiju koja najbolje stoji u Latinskoj Americi, ali koja ipak, poput gotovo svih ostalih zemalja kontinenta, živi od izvoza sirovina među kojima nedodirljivo prvo mjesto zauzima bakar (rudarstvo čini 18,6 posto ukupnog BDP-a), a slijede ga voće, losos i drvo.

I baš kao Berlusconija, zapravo svakog imalo uspješnog poduzetnika, prate ga raznovrsne poslovne kontroverze. S obzirom na to da je riječ o ‘hardcore’ biznismenu, njegovim tvrdnjama da se ne opterećuje Pinochetom čak se i može vjerovati. Donekle, jer je očito da se opterećuje isključivo novcem. Njegov ulazak u vlasničku strukturu LAN Airlinesa SA 2006. godine nekako je nezgodno koincidirao s objavom financijskog izvješća te godine. Regulatorna agencija globila je spretog Piñera sa 700 tisuća dolara zbog kršenja ‘dužnosti uzdržavanja’ od kupnje dionica, što je administrativni prekršaj. Imajući na umu zaradu, 700 tisuća globe vjerovatno je bilo vrlo isplativo ulaganje. Opet prateći moderne trendove, Piñera je redovito odbijao nasrtaje na svoje poslovne prakse sada već klasičnim pozivom na politikanstvo i jeftine udarce.

Tjednik El Siglo objavio je nekoliko dokumenata CIA-e prema kojima je Piñerin otac surađivao s tom agencijom od 1965. zajedno sa svojim sinom Josėom, što upućuje na duboku povezanost obitelji Piñera s Pinochetovim fašistoidnim režimom i njegovim skrbinicima iz Washingtona. Dotični dokumenti govore i o financijskim malverzacijama u kojima je Sebastián navodno sudjelovao 1982., kad je i optužen za prijevaru u slučaju banke Talco. Stvoreno je čak 80 lažnih kompanija koje su primile kredite od te banke kojima su onda kupile dionice te iste banke, ali Vrhovni je sud na kraju odobrio optužbe. Piñera ipak nije bio sasvim siguran u svoju nevinost, pa je 24 dana bio nedostupan vlastima dok je trajao žalbeni proces.

Usporedbi s Berlusconijem decidirano odbacuje tvrdeći da ‘nemaju temelja’. Nije baš sasvim tako. Berlusconijeva kompanija Fininvest SpA najveći je dijoničar u jednom od najuspješnijih talijanskih klubova Milanu, Berlusconi je bio optužen u nekoliko korupcijskih afera i seksualnih skandal, a njegovo vlasništvo u medijskom prostoru vječna je tema u Italiji. Htio – ne htio, Piñera mu sliči, to više što se koristi istim desničarskim populizmom za pridobivanje različitih političkih polova u društvu, što postaje iznimno popularno u posljednje vrijeme.

Koliko god sjećanje bilo kratko, Piñera je uložio velik napor da se distancira od zloglasnog diktatora Augusta Pinocheta, jednog od najgorih na kontinentu bogatom raznim diktatorima, koji je na vlast došao udarom 1973. te se ondje uspješno održao do 1990. Piñera je čileansku javnost podsjetio kako je na referendumu 1988. glasovao protiv produljenja Pinochetove vlasti, što mu se mora na riječ vjerovati, a nerijetko se vrlo teatralno pozivao i na svoju vjernost bogu i Crkvi, svjestan utjecaja Katoličke crkve u toj zemlji. Laviranje između liberala i desničara pokazalo se vrlo pipkavim poslom koji je Piñera, sada je jasno, izveo vrlo uspješno. Prvo je izjavio, u sklopu elektroničke prepiske s politologinjom Patriciom Navijom, da neće u vladu dovoditi dužnosnike iz vremena Pinochetove diktature, da bi nakon izbijanja bure u njegovim desničarskim redovima blago reterirao i ustvrdio da služenje u toj vladi nije bilo ‘ni zločin ni grijeh’.

Osim poslovnih afera Piñera je našao vremena i za jednu političku. U svom pokušaju da bude kandidat svoje stranke Nacionalne obnove na izborima 1992. sa svojim je prijateljem namjeravao dogovoriti da njemu blizak novinar stjera u kut suparnicu za stranačku nominaciju Evelyn Matthei. Cijela mu se stvar obila o glavu jer je razgovor tajno snimljen i pušten tijekom emisije u kojoj je sudjelovao.

Usprkos želji za promjenom stanje čileanske ekonomije nije toliko loše, iako bi moglo biti i bolje. Na kontinentu to je država koja najbolje stoji s vrlo stabilnim političkim i ekonomskim poretkom i velikim udjelom trgovine u ukupnom BDP-u, pri čemu je izvoz 40-ak posto. U razdoblju od 1991. do 1997. ekonomija je bilježila prosječni rast od osam posto, da bi od 1998. doživjela naglo hlađenje i pala na polovinu toga, najviše zbog Azijske krize te godine. Druga je najjača komponenta čileanskoga gospodarstva financijski sektor, koji je 16 posto BDP-a. Svoj rast duguje reformi iz 1997., kad je povećan opseg poslovanja banaka u inozemstvu. Čileanci su se od tada do danas upoznali s nizom financijskih novosti, od faktoringa i leasinga do hipoteka i debitnih kartica.

S druge strane, distribucija dohotka ostaje ozbiljan problem za zemlju u kojoj najbogatijih 20 posto sudjeluje u 61 posto BDP-a, a najsiromašnijih 20 posto sa samo 3,3 posto. Iako su industrija i usluge podijeljene otprilike ravnopravno, usluge zapošljavaju neusporedivo veći dio radnog stanovništva, više od 60 posto. Globalna kriza nije posebno snažno pogodila Čile koji se od kraja vojne diktature razvija vrlo dobro i oprezno, stoga ne začuđuje nagađanje da u državi neće biti većih promjena, to više što je Bacheletina politika vrlo popularna. Piñera će pokušati ubrzati rast i reformama probuditi pomalo uljuljanu ekonomiju, ali njegova jasna orijentacija prema jakoj tržišnoj privredi teško će smanjiti permanentni problem čileanskog društva – nejednaku distribuciju društvenog bogatstva, koje još ne doseže do svih usprkos načelno dobrom stanju ekonomije.