TARIFE

Pretkraj prošle godine, točnije 19. prosinca 2009., stupila je na snagu nova tarifa o naknadama i nagradama za rad odvjetnika prema kojoj odvjetnici naplaćuju svoje usluge. Malo je koji podzakonski akt izazvao tolike polemike u javnosti; javljale su se razne udruge, javljali su se sindikati, mediji su bili toliko puni izjava nekih pojedinaca da su oni postali gotovo medijske zvijezde, jedna je odvjetnica čak i stegovno kažnjena jer se oglasila protiv službenog stajališta ceha kojem pripada. Bit spora svodi se na to da odvjetnici imaju monopol u zastupanju i istodobno sami donose cjenik svojih usluga, istina, uza suglasnost ministra pravosuđa. Nakon duljeg povuci-potegni ministar je konačno dao svoju suglasnost, nakon čega je tarifa donecena i stupila je na snagu. Ostaje nam procijeniti što se promijenilo i tko je u tim promjenama postigao boljšak, a tko nije.

I odvjetnici su poduzetnici koji pune državni pročin: kao i drugi poduzetnici od bruto naplate moraju platiti sva davanja državi, sve troškove poslovanja i tek nakon toga izbrojiti svoju zaradu, ako je bude. To ne znači plakanje nad sudbinom odvjetnika, nego zauzimanje za realnu sliku stanja.

Hrvatska država, kao, uostalom, i druge, ima interes spriječiti tzv. obijesno parničenje i tako smanjiti broj sudskih postupaka, rasteretiti sudove i ubrzati ih te učiniti učinkovitijima. Mnoge države zbog toga ne dopuštaju parničenje u nekim manjim sporovima, ma koliko oni za zainteresirane bili važni. Naša država to ne radi, i pristup sudu radi zaštite svojih prava jest slobodan. Pri tome je činjenica da trošak, uključujući odvjetnički, snosi onaj tko postupak izgubi, što znači da je za onoga tko u postupku uspije besplatan. Postoji i sustav besplatne pravne pomoći, ne samo kao zakonska kategorija nego i kao prijašnja dugogodišnja praksa Hrvatske odvjetničke komore kojoj su se svi oni koji ne mogu plaćati odvjetničku uslugu mogli obratiti za pomoć ‘pro bono’.

Osim toga i odvjetnici dijele sudbinu hrvatske stvarnosti u kojoj je raširena praksa neplaćanja, pa bi se knjige mogle pisati o strankama koje nakon što su godinama zastupane bez ikakvog plaćanja na kraju odbiju platiti račun ili njegov dio. Javnost vidi samo ‘haške’ i slične odvjetnike, a njih je samo nekoliko u odnosu na ostalih gotovo četiri tisuće, od kojih većina ima itekolikih problema da pokrije troškove i osigura plaću koliku ima svaki sudac u našoj državi. Da bi osigurao takvu plaću i platio trošak najma prostora, plaću tajnice i/ili vježbenika i režije, odvjetnik mora na mjesec naplatiti najmanje 35 tisuća kuna, što je gotovo dvije tisuće naplaćenih kuna svakog radnog dana. Kad usmeno pravno mišljenje stoji 500 kuna za započeti sat i kad se zna da mnogo stranaka zahtijeva naplatu po postignutu uspjehu (a to može biti nikad ili za nekoliko godina), jasno je da se većina odvjetnika nema nikakvu basnoslovnu zaradu ni po prijašnjoj tarifi ni po novoj.

Velika je novost u novoj tarifi uvođenje postupaka (s obrazloženjem da su to oni s naglašenim socijalnim elementom) koji se cijeli plaćaju paušalno iznosom od dvije tisuće kuna (uvećanim za PDV). U tim postupcima i ukupna je ovrha ograničena na 80 bodova (800 kuna). Točno je da je to strankama pojeftinilo postupak, ali još je točnije da je to pogodnost za onoga tko izgubi postupak. Drugim riječima, obijesno je parničenje u tim postupcima pojeftinilo. Zar ne bi bilo bolje da je takvo parničenje poskupljeno, a da se strankama koje imaju financijskih teškoća omogućiti jeftin predujam, tako da kad uspiju u postupku i posve se naplate od druge strane daju i puni honorar odvjetniku? Zar je stvarno prihvatljiva teza da su odvjetnici krivci za odgađanje rasprava i da upravo njima to odgovara? Siguran sam da su krivci uvelike na drugoj strani, na sudu, koji nitko i ne spominje.

Zanimljivo je da nema povika zbog toga što Državno odvjetništvo svoje usluge zastupanja i pisanja podnesaka naplaćuje u punom iznosu prema istoj tarifi, pa onaj tko ih piše na jednom ročištu često zaradi više od svoje mjesečne plaće jer u tim je sporovima u pravilu riječ o velikim iznosima.

Problem za stranke nije visina tarife, nego razumno ulaženje u sporove koje imaju izgleda dobiti i uključivanje odvjetnika u svoj poslovni rizik uključujući i iznos i vrijeme plaćanja. Tarifa dopušta ugovaranje postotka čak do 30 posto. Taj je postotak donja granica u nekim drugim državama, primjerice SAD-u. Posebno je pri tome važno da stranka dobije od odvjetnika pismeno mišljenje o svim aspektima budućeg ili sadašnjeg postupka jer su, nažalost, česte optužbe da se savjetovalo ovo ili ono, a poslije je teško dokazati što je istina.