Bitka za HEP

Zaogrnut u plašt brige za stabilnost elektroenergetskog sustava, Vladin prijedlog pojednostavljuje privatizaciju HEP-a prema općem zakonu. Država će moći prodavati pojedine tvrtke iz grupe HEP-a, a zatim većinski paket, i to jednom strateškom partneru.

Zaštitnih mehanizama zbog kojih u vlasništvo HEP-a nije mogao ući baš svatko, opći zakon donosi nove prijetnje ionako nestabilnom hrvatskom energetskom sustavu. Otvara vrata stranim strateškim partnerima i time povećava mogućnost gubitka hrvatskoga energetskog identiteta. Takav slijed događaja mogao bi pokrenuti lančanu reakciju: stranac će ulagati u nove proizvodne jedinice, investirat će strani kapital koji je skupljen, jer je Hrvatska u ovim trenucima ričična, a skupljen kapital nužno dovodi i do skupljen kilovatsata energije za hrvatske potrošače. Potez koji vodi do gubitka strateški važne industrije, koja bi mogla biti lokomotiva hrvatskoga gospodarstva, mnogi ocjenjuju kao loš. Neki u Općem zakonu o privatizaciji vide mogućnost gubitka strateški važne hrvatske tvrtke, drugi pak skrivenu namjeru države da se HEP, koji je u lošem stanju, spasi uz tuđu pomoć. Teze su različite, no činjenica je samo jedna. Dok je god u pitanju državno vlasništvo, posljednju riječ, često s nevjerojatnim pa čak i kontradiktornim argumentima, ima upravo država.

No igrokaz s predstavom o zalaganju za nacionalne interese ima i svoju drugu stranu. Ukine li Sabor Zakon o privatizaciji HEP-a, otvara se mogućnost da se HEP, tvrtka u stopototnome državnom vlasništvu, privatizira prema općem Zakonu o privatizaciji. To bi značilo da se mogu prodavati pojedine tvrtke iz grupe HEP-a, da država može prodati većinski paket, i to jednom strateškom partneru. Takav ishod automatski umanjuje brigu države o energetskoj stabilnosti koja se formalno ističe. Naime, dok je dosadašnji zakon ograničava prostor privatizacije, odnosno imao je dobar segment.

Dođe li do privatizacije prema Općem zakonu opet će veliku ulogu odigrati država jer je utjecaj politike do te mjere dominantan da dovodi u pitanje racionalno upravljanje i onim malim dijelom koji još nosi etiketu ‘hrvatsko vlasništvo’. Situacija je takva da politika ne može i ne donosi poslovne odluke imajući na umu ponajprije bit poslovanja, nego interese koji se često prikrivaju populističkom retorikom. Nadalje, treći paket zakona EU, koji se također koristi kao izgovor o prestanku važenja zakona, ne utvrđuje koncepciju privatizacije i čak štoviše sugerira brigu o energetskoj sigurnosti.

Kao što se u medijima dalo naslutiti, Vlada mora odabrati jedan od tri modela restrukturiranja koje predlaže EU. Jedan model predlaže da se tvrtka za prijenos električne energije u potpunosti izdvaja i organizacijski i imovinom, drugi da se prijenos izdvaja u posebnu tvrtku organizacijski, ali ne i imovinom, i treći koji djelatnost prijenosa ne izdvaja iz matice, a tvrtka ima svoju upravu i nadzorni odbor neovisne od matice. Takvo restrukturiranje moglo se dogoditi prije posebnog Zakona o privatizaciji HEP-a, za vrijeme važenja tog zakona, a moći će se i nakon što ga Sabor ukine. Prema tome, razlog koji se navodi nije opravdan za poteze koji očito štete hrvatskoj energetskoj stabilnosti za koju se ističe da je trenutačni prioritet.

Ljubo Jurčić, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu smatra da bi HEP mogao ići u privatizaciju tek kad se sagrade dovoljni kapaciteti za proizvodnju električne energije. Naime, u ovom trenutku nedostaje oko 30 posto kapaciteta za proizvodnu električne energije, a za dvije ili tri godine taj će postotak biti još veći. Jurčić smatra da gradnju nedostajućih kapaciteta može osigurati privatni sektor, a da pritom ne ulazi u vlasničku infrastrukturu elektroprivrede.

Problem će biti kupi li privatni sektor Elektroprivredu jer je tada najveći interes profitabilnost, a ne na rješavanju strateških infrastrukturnih ciljeva – smatra Jurčić.

S druge strane, Damir Begović, predsjednik Uprave Crođuxa plina i bivši predsjednik Uprave HEP-a, smatra da privatizacija nije nužna. Bolje je HEP sačuvati u državnom vlasništvu, ali potrebno je provesti restrukturiranje unutar firme, odnosno izabrati menadžment koji će ju voditi na efikasniji način – smatra Begović i dodaje da prostora za investiranje ima dovoljno. Begović smatra da HEP u ovom trenutku nema financijske snage da sam investira u nove proizvodne objekte te da je ovo zapravo način da se privatni investitori privuku u Hrvatsku.

Bude li se omogućio ulazak privatnog kapitala u proizvodne objekte, ti će proizvodni objekti plasirati električnu energiju ponajprije HEP-u koji inače mora uvoziti električnu energiju. Prema tome, sigurno je da će uzimati energiju od proizvođača s područja Hrvatske. To je normalnije, gubici i troškovi su manji, a konkurentnost veća. Na taj se način umanjuje potreba angažiranja vlastitih sredstava u financiranje i gradnju novih objekata – objašnjava Begović. Suština privatizacije, smatra Begović, bila bi smanjiti utjecaj politike na upravljanje i omogućiti ulazak poduzetničkom kapitalu. No to znači ulazak na kontrolirani način, odnosno zadržavanje mogućnosti hrvatskog utjecaja na energetsku sigurnost.

Sličnog je mišljenja i Davor Štern, stručnjak za energetiku koji najnoviji energetski udar Vlade pripisuje lošem iskustvu s Inom te polakom sazrijevanju spoznaje da privatizacija prema posebnom zakonu nije najbolje rješenje. S obzirom na trenutačnu situaciju u kojoj je HEP, Štern smatra da je potrebno privući strane i domaće ulagače u gradnju novih proizvodnih kapaciteta.

Nažalost, u HEP se prestalo ulagati, a kad se to dogodilo, nestalo je i dosta znanja. Trenutno je teško samostalno napraviti novi energetski objekt. Treba doći netko izvani i u tome pomoći. Može li se pritom govoriti o hrvatskom kapitalu pomoću stranim kooperantima, stručnim konzultantima, ostaje upitno – ističe Štern koji smatra da je najbolja opcija privatizacija kroz dokapitalizaciju, ali ne postojećih nego novih objekata te dodaje: – Svaka uprava može biti dobra, kvalificirana i stručna ako se nad njom vrši nadzor.

Situacija u kojoj je ukinut Zakon o privatizaciji HEP-a nije dobra, a još bi lošiji scenarij bio strani vlasnik kojemu se uklanjanjem posebnog Zakona o privatizaciji HEP-a otvara mogućnost sudjelovanja na hrvatskome energetskom tržištu, i to u mjeri koja šteti neovisnosti energetskog sustava. Kad bi se ti isti pojavili kao ulagači u pojedine proizvodne kapacite nad kojima se vrši nadzor, olakšala bi se stvarnost u kojoj se dio po dio strateški važnih hrvatskih tvrtki komada i prodaje strancima. Teško je procijeniti slijed događaja kad se ionako većina važnih odluka donosi iza zavjese, a javnosti se prezentiraju samo dijelovi koji su im vrlo često i nerazumljivi.