Pitanje je li konačni cilj ove antikorupcijske kampanje pročistiti državna poduzeća da bi se njima efikasnije upravljalo ili je cilj kompromitirati domaće upravljačke kapacitete. Državna su poduzeća zapravo posljednja oaza političkog utjecaja vladajuće klase u državi, bez obzira na to tko bio na vlasti. Nakon ulaska u EU dobar dio Vladinih i saborskih ovlasti preuzima Bruxelles.
Najmanje je uvjerljiva teza da to policija i pravosuđe samo rade svoj posao jer su im se, eto, stekli uvjeti: promijenjen je Kazneni zakon da bi omogućio brže postupke, omogućeno je oduzimanje protupravno stečene imovine i istražni su postupci došli do završne faze. Da je to tako, institucije bi provodile svoje istrage u tajnosti i miru, uhićivale bez pompe, bez kamera i fotoaparata. Čine upravo suprotno: dijelove svojih istraga unaprijed puštaju u medije, od uhićenja prave paradu, stvaraju klimu kampanje i nedvojbeno naznačuju njezin cilj: preko korupcijskih postupaka u nizu državnih poduzeća dosegnuti do Ive Sanadera.
Dakle, posrijedi je ipak klasična političko-pravosudna kampanja – idemo svi u akciju protiv korupcije. Pitanje je samo koji su njezini motivi i ciljevi, a što su moguće posljedice. Najljepše bi bilo vjerovati da je naša političko-pravosudna klasa spoznala da je korupcija u poslovanju s državom došla do razine na kojoj ugrožava funkcioniranje države, pa je, eto, prionula na akciju pročišćavanja sustava, političkoj i moralnoj katarzi. Ali nije to baš uvjerljivo. Mnogo je uvjerljivija teza da tom antikorupcijskom kampanjom naša političko-pravosudna klasa izvršava posljednje zadaće za ulazak u EU. Uostalom, to stoji kao prioritetni zadatak u svim EK-ovim izvještajima o Hrvatskoj, na njemu inzistira američka diplomacija, sve je više indicija da je ta kampanja usko povezana s iznenadnim odlaskom Ive Sanadera s premijerskog položaja. No je li jedini motiv učiniti poslovnu suradnju s našom državom prohodnom – ili se u toj operaciji nalazi i koji trojanski konj?
