Pipunić ulazi u sve što nije zanimljivo Agrokoru

Preuzimanje Đakovštine za Žito bi značilo snažniji razvoj mlinarskog biznisa, u kojemu do sada nije bilo previše zastupljeno. Istodobno se tvrtka strateški opredjeljuje i za mljekarstvo, za koje ima sirovinsku bazu od tisuću junica.

Prema riječima Marka Pipunića, vlasnika i predsjednika Uprave osječke tvrtke Žito, s Agrokorom kao najvećim konkurentom teško se može natjecati, ali Žito pokazuje da ima prostora u Hrvatskoj za obje kompanije. Ono se na neki način ponaša poput hijene: sav plijen koji Agrokor odbaci – Žito pokupi. I upravo je to ono što potonjoj tvrtki povećava vrijednost.

Posljednja u nizu takvih jest Đakovština, koja je odnedavno u steklju, a za koju Agrokor nije pokazao nikakav interes. Budući da od Đakovštine već potražuju 30 milijuna kuna, u Žitu su veoma zainteresirani za sudbinu te kompanije. Za sada je ona samo zakupljena, ali Pipunićev je cilj kupiti i Đakovštinu i tako, uza silose te tvrtke, proširiti svoju djelatnost na proizvodnju kukuruznog i pšeničnog brašna. Još prije pola godine Žito je nudilo Upravi Đakovštine partnerski odnos, što je ova odbila, i za sada nemaju nikakve informacije o drugom krugu privatizacije te tvrtke. Stvar je u tome što je Đakovština privatna kompanija, pa smije sama izabrati svog partnera (država samo 32 posto) bez natječaja, što znači da Žito nije njezin sigurni budući vlasnik iako je, u svakom slučaju, najizgledniji.

U Upravi Žita i ne kriju svoje namjere, ali pritom treba podsjetiti da nisu uspjeli kupiti ni Vupik (kupio ga je Agrokor) iako im je ta tvrtka u trenutku prodaje bila dužna čak 60 milijuna kuna. Ipak, na kraju bi trebali lakše doći do Đakovštine nego Vupika s obzirom na to da je Agrokor bar za sada smanjio ambicije za mlinarskom djelatnošću, što je za Žito velika stvar.

Ta ambiciozna kompanija, inače, polako uzima u svoje ruke sve veći dio poljoprivredne proizvodnje i kontinuirano raste, pogotovo od 2000. Uz Pipunića još je jedan član Uprave – Ilija Nedić, njegov dugogodišnji suradnik, i čini se da taj dvojac dobro funkcionira svih ovih godina pomno prateći razvoj situacije u poljoprivredi.

Kompanija je podijeljena na dvije divizije: trgovinu (zaštita bilja, kooperacija, sjeme i mineralna gnojiva) i proizvodnju (ratarstvo, stočarstvo, industrija i silosi). Osnovana 1992., temeljna joj je djelatnost bila trgovina ratarskim kulturama i sirovinom potrebnom za ratarsku proizvodnju. Već 1994. napravila je prvi važniji poslovni iskorak gradnjom silosa i pšeničnog mlina i tako stvorila pretpostavke za samostalan nastup na tržištu te zabilježila prvi ozbiljniji organski rast.

Širiti se počinje 2000. i sljedećih godina kupuje farme i silose, upravo u vrijeme dok mnogi poljoprivredni kombinati nemaju više snage da se pokrenu bez ulaska kapitala. Uprava Žita znaša je tijekom konsolidacije i privatizacije poljoprivrednog sektora to iskoristiti, pa je svoju strategiju razvoja prilagodila tadašnjim procesima. Samo od 2004. do 2008. tvrtka je znatno rasla akvizicijama, kupivši pet svinjogojskih farmi i tri skladišna-silosna kapaciteta. To je temelj današnjeg poslovanja i razvoja, kako u trgovačkom tako i u proizvodnom dijelu poslovanja.

Tvrtkina potraživanja rasla su iz godine u godinu, primjerice od 2004., kad je ta brojka bila 180 milijuna kuna, a 2008. završila je na više od 290 milijuna kuna. Prošla godina sigurno nije mnogo po pravila stanje. S druge strane tvrtkine dugoročne obveze rasle gotovo 80 milijuna kuna u 2004. do gotovo 290 milijuna kuna 2008., što se može objasniti intenzivnijim ulaganjima, odnosno akvizicijama u tom razdoblju. Kad je pak riječ o kratkoročnim obvezama, one su također znatno rasle, od više od 330 milijuna kuna 2004. do gotovo 790 milijuna kuna 2008. Pritom treba napomenuti da su u tom razdoblju obveze prema dobavljačima bile uglavnom stabilne, i to 70-ak milijuna kuna.

Žitu su nekoliko posljednjih godina prihodi rasli: 2008. je zaključilo s 179 milijuna eura. U strukturi prihoda prednjače prihodi od prodaje poljoprivrednih proizvoda i sirovina, a druga su skupina prihoda prema visini oni od svinjogojske proizvodnje. Tvrtka je u stopostotnom vlasništvu na kraju 2008. imala osječki Novi agrar, Nucleus i Humanitas, Fertus iz Dalja, Žito Mesnu industriju iz Poličnika kraj Zadra, Žito klas iz Sombora, Žito iz Orašja te 79,5 posto vlasništva u PP Ratkovo u Srbiji. Ukupna je vrijednost Žitova kapitala u tim tvrtkama veća od 160 milijuna kuna.

Novom agraru u prvih su devet mjeseci prošle godine prihodi pali 20 posto u odnosu na isto razdoblje 2008., a i druge su od tih tvrtki osjetile recesiju u svom poslovanju. Ipak, treba reći da je riječ, s iznimkom Novog agrara, koji se ubraja među tvrtke s najvećim državnim poticajima, o malim tvrtkama koje u Žitu tek planiraju razvijati. Prošla je godina, iako nemamo podatke, za Žito trebala biti smirujuća, bez prevelikih uzbuđenja i investicija, da bi se zadržala razina poslovanja iz 2008. Tvrtka je u tome, rekao je Pipunić, uspjela, ali nije mogla odoljeti zovu investicija.

Iako je Pipunić najavio spuštanje lopte na zemlju prošle godine, u kolovozu su Žito i zagrebačka tvrtka M San ulaganja ipak zajedno dale ponudu za preuzimanje dodatnih 42,26 posto PPK Valpova od 600 dioničara. Tako je udio tih dviju tvrtki u valpovačkom kombinatu povećan na 83,63 posto (prije te su ponude raspolagale s ukupno 41,36 posto temeljnog kapitala PPK Valpova). No pitanje je što bi bilo da je Agrokor bacio oko na tu tvrtku, kao što se nagađalo jedno vrijeme.

Nešto poslije potvrdilo se pak da Agrokor uopće nije bio zainteresiran za Valpovo zato što je planirao kupiti Vupik, u koji su također pokušali ući Žito i M San ulaganja.

Bilo kako bilo, zajednički nastup tih dviju tvrtki, iako s polovičnim uspjehom te i dalje prejakim Agrokorom, pokazuje da žele igrati još aktivniju ulogu u hrvatskoj poljoprivredi i koliko toliko konkurrirati Agrokoru. Pogledaju li se ulaganja te tvrtke posljednjih godina, s obzirom na kupnju farmi i silosa jasno je da žele razvijati i stočarstvo i ratarstvo.

Valja posebno naglasiti da se osim u svinjogoju, gdje je među najjačima u Hrvatskoj, Žito strateški opredjeljuje i za još jedan segment koji je u posljednjih godinu dana izazvao naj-žučnije rasprave među poljoprivrednicima. Riječ je o ulasku u mljekarski biznis. Naime, uoči lanjskoga Božića stigao je posljednji kontingent sa 185 kanadskih junica, čime se premašila brojka od tisuću grla.

Zato se u Žitu, iako traje rat oko otkupne cijene mljeka, ne boje lošeg poslovanja mlječne proizvodnje jer računaju na brojnost svog stada, novu tehnologiju, ali i novi genski materijal iz Kanade, za razliku od drugih proizvođača koji junice uvoze iz Austrije, Njemačke i Nizozemske. Razlog posla s Kanadom u Žitu obražljuje time da je ta zemlja kolijevka muznih krava vrhunske pasmine holstein.

No kad je riječ o uvozu, on je moguć još samo neko vrijeme jer u toj kompaniji od tih junica planiraju dobiti vlastiti – što kvalitetniji – genski materijal, što se već sad ostvaruje prvim potomstvom. S obzirom na to da je proizvodnja mljeka prvih junica bila više 8.000 litara po kravi na godinu (hrvatski je prosjek 4.500 litara), ta investicija pokazuje da su u Žitu odabrali dugoročno dobar put i da će u tom segmentu poljoprivredne proizvodnje biti važan igrač.

Kad je pak o planovima riječ, Žito ima ambicije i dalje kupovati poljoprivredne tvrtke. Naime, misle ondje, u Hrvatskoj ima još kompanija koje nisu ništa lošije od Vupika i PPK Valpova, a koje će u ovoj krizi morati u prodaju ili dokapitalizaciju. Posebno računaju na tvrtke koje su prije nekoliko godina privatizirane prema ESOP-u (radničko dioničarstvo), što je, prema mišljenju Žita, ionako bilo samo privremeno rješenje.

Sve upućuje na to da će radničko dioničarstvo u krizi doživjeti potpun fijasko jer će mnoge tvrtke otići u stečaj – rekao je još početkom studenoga Pipunić.

Već samom ambicijom da vreba svaku priliku za kupnju pokazuje da je Žito jedna od onih tvrtki koje su se uspjele stabilizirati i dobro poslovati sve ove godine.