Vladine mjere nisu dovoljne, rješenje je u poreznom rasterećenju

Osnovni cilj mora biti podizanje konkurentnosti domaćih poduzeća na međunarodnom tržištu. Vlada mora sektorskim politikama poticati investiciju tehnološke prilagodbe i ulaganja u industriju budućnosti.

Sve države iz G20, skupine dvadeset najvećih svjetskih ekonomija, i veliki broj manjih zemalja na globalnu su krizu odgovorile snažnim paketima antirecesijskih fiskalnih i monetarnih politika. Dileme zapravo i nije bilo: u globaliziranoj su ekonomiji nagomilale neravnoteže koje se u sklopu neoliberalne paradigme nisu mogle riješiti i prijetile su dugoročnom depresijom. Takav rizik vlade većine zemalja nisu mogle preuzeti, a fiskalna i monetarna ekspanzija u dogledno vrijeme zasigurno ne mogu biti veća prijetnja od deflacije i nastavka ekonomskog usporavanja.

Hrvatska Vlada lani je izrazito nekompetentno procjenjivala moguće utjecaje globalne krize na gospodarstvo i time propustila priliku za zaokret u vođenju ekonomskih politika kojima bi se osigurao oporavak i ekonomski rast. Pritom je bilo dovoljno prihvatiti najbolju praksu antirecesijskih mjera koje su provodile europske vlade. Umjesto odlučnih i snažnih fiskalnih (i monetarnih) intervencija, koje su morale biti oblikovane i provedene u kratkom roku, Vlada je podizanjem poreznog opterećenja spasiovala dosadašnju kompoziciju proračunskih i Vladih politika. Nije, dakako, bila riječ o antirecesijskim mjerama, već upravo suprotno: podizanje poreznog opterećenja negativno je utjecalo na kretanje domaće agregatne potražnje i, naravno, usporavanje hrvatskoga gospodarstva.

Danas je više nego nedvojbeno da su političke elite u prethodnom desetljeću upravljale gospodarstvom na način koji je doveo do stvaranja nekonkurentnih struktura koje ne mogu jamčiti ubrzani izlazak iz krize i zaustaviti gomilanje deficitova javnoga i privatnog sektora. Moglo bi se polemizirati s kreatorima dosadašnjih ekonomskih politika i njihovim zagovornicima, koji su se na prvi pogled zaljubili u ultraliberalnu ‘casino’-ekonomiju s politički sponzoriranim ekonomskim akterima. Neusporedivo je, međutim, važnije inzistirati na stvaranju konsenzusa u (stručnoj) javnosti kojim bi se nastavio pritisak na Vladi radi formuliranja dugoročno održivih razvojnih politika. Pitanje gospodarskog rasta i razvoja naime ne može biti ‘vlasište’ bilo koje političke opcije. Stoga nam treba mnogo više razumijevanja i znanja o mehanizmima koji mogu osloboditi potencijale rasta, odnosno kako rast i razvoj pokrenuti i ubrzati ekonomskim politikama.

Slobodni pad hrvatskoga gospodarstva nastavit će se i u ovoj godini. Gotovo je sigurno da će se gospodarski rast iz prethodnih nekoliko godina poništiti. Dodavanje nove likvidnosti u sektor poduzeća koje Vlada najavljuje moglo bi usporiti pad ekonomskih aktivnosti i svakako je dobro došlo, ali nije dovoljno. Domaća je potražnja dosegnula vrhunac, a od postojeće gospodarske strukture ne može se očekivati da će u kratkom roku povećati svoju konkurentnost na međunarodnom tržištu i otvoriti novi ciklus rasta temeljenog na inozemnoj potražnji. Vladina je intervencija utoliko nužna i zapravo nema alternativu.

Vladin odgovor na višemjesečni pad potrošnje mora doći iz fiskalne sfere. Europska iskustva pokazuju da se poreznim rasterećenjem dohodaka kućanstva (jednokratnim poreznim rabatima i ukidanjem ‘kriznog’ poreza na dohodak), uz istodobno spuštanje stope PDV-a (prehrabreni sektor, usluge) može zaustaviti pad potrošnje i negativna očekivanja. Fiskalni stimulans potrošnji bit će neizbježan, a Ministarstvo financija ne može izbjeći odgovornost pronalaženja prostora u proračunu konsolidirane države. Međutim, odgovor na duboki strukturni problem, kao temeljno pitanje domaće ekonomije i njezina rasta u budućnosti, mora se pronalaziti na području posve novih industrijskih politika. Temeljni industrijsko-politički cilj mora biti podizanje konkurentne sposobnosti domaćih poduzeća na međunarodnom tržištu, posebno u kontekstu ulaska u EU. Vlada mora sektorskim politikama poticati investicije u tehnološke prilagodbe i ulaganja u industrije budućnosti, a regionalnim politikama otklanjati velike razlike u razvijenosti između regija. Financijski su poticaji samo jedan od instrumenata. Vlada mora preuzeti odgovornost (privremenog) upravljanja u sektoru velikih poduzeća, koja u pravilu nisu dovoljno konkurentna ni sklona internacionalizaciji i međunarodnoj ekspanziji kao preduvjetu kreiranja novih i kvalitetnih radnih mjesta. Pritom treba jasno razlučiti političku manipulaciju i kriminal od odgovornog javno-privatnog upravljačkog partnerstva s jasnim dugoročnim ciljevima i državnim izlaznim strategijama.