Uz nježnija jela od tjestenine i povrća odlično će pristajati zeleni silvanac, sorta kojoj nije definirano podrijetlo, ali zna se da se iz Njemačke ili Austrije proširila nekadašnjom Austro-Ugarskom Monarhijom. Prvi zapis o zelenom silvancu datira iz 1665., kad se sadio u Njemačkoj. U Hrvatskoj su nekada bili glasoviti zeleni silvanac iz Međimurja i Iloka, no već ih desetljećima nema. Sad ga Iločki podrumi ponovno sade. Sorta voli hladnija podneblja, pa najviše naših zelenih silvanaca stiže s Plešivice, iz podruma Damira Drage Režeka, Zdravka Režeka, Kuralja, Kolarića, Sirovčića… Ima ih i u Moslavini – jedan je od najpoznatijih zelenih silvanaca iz Orahovice, a odlično lagano vino prave u kuriji Nespeš u okolici Svetog Ivana Zeline.
Nespeški zeleni silvanac suho je vino žutozelenkaste boje koje je u berbi 2008. nakupilo 11,9 posto alkohola. Arome su mu i cvjetne i voćne, a osjećaju se i mirisi šume. Iako je u pravilu nježno vino, zeleni silvanac ima tijelo i čvrst karakter. Kao vino redovite berbe najbolji je mlad jer sorta teško nakupi više kiselina koje bi jamčile dugovječnost. Mladi zeleni silvanac služi se ohlađen na osam stupnjeva uz nareske, jela od bijele ribe i piletine ili puretine te slane deserte poput bučnica i sličnih savijača ili tankih gibanica. U dobrim godinama i pod paskom iskusnog podrumara zeleni silvanac može dati i odlična predikatna vina.
Zbog imena neki su istraživači zelenom silvancu pripisivali transilvanijsko podrijetlo. Pouzdano se, međutim, zna da je u toj rumunjskoj regiji poznatoj i po grofu Drakuli zeleni silvanac prvi put posaden tek 1875., više od dva stoljeća kasnije nego u Njemačkoj.
