U ladicama Ministarstva gospodarstva ‘kiseli’ se gotovo 300 zahtjeva za dobivanje statusa povlaštenog proizvođača energije iz obnovljivih izvora. Postupak u većini zemalja traje tjedan dana, dok u Hrvatskoj traje godinama.
Mladen Mataković, vlasnik male hidroelektrane na Mrežnici, jedan je od rijetkih koji je uspio dobiti status povlaštenog proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora. Godine 1996. počeo je obiteljsku vodenicu namijenjenu rušenju transformirati u malu hidroelektranu i već je 2004. počeo proizvoditi električnu energiju. No prije toga upustio se u postupak stjecanja statusa povlaštenog proizvođača koji bi mu omogućio dobivanje naknade za isporučenu energiju. Konačno je 2007., nakon četiri godine mukotrpnog prikupljanja različite dokumentacije, pa čak i one koju smatra nepotrebnom, dobio taj status.
U tom se procesu često susretao s rečenicom ‘još ovaj dokument’, pa priznaje da je trebalo imati mnogo strpljenja. Tako mu je jedan od većih problema bilo dobivanje lokacijske dozvole, za koju mu je trebalo čak godinu dana; za tu je dozvolu potreban cijeli elaborat. Među papirima koje je morao podastrijeti bio je i dokument kojim dokazuje da vodenica nije zaštićeni spomenik kulture.
Mataković je jedan od ukupno devet proizvođača električne energije koji uz HEP prodaju električnu energiju na tržištu i koji sa samo 0,2 posto sudjeluju u ukupnoj raspoloživoj struji u Hrvatskoj. Malo povlaštenih proizvođača nije rezultat malog interesa. Gotovo 300 zahtjeva koji u različitim fazama gradnje postrojenja ili njezine pripreme čekaju u ladicama Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (MINGORP) dokaz su da je problem negdje drugdje.
Usporedbe radi, u Njemačkoj, a slično je u Austriji, Danskoj ili Nizozemskoj, cijela procedura za razvoj manjeg sustava, od montaže preko priključka do svih potrebnih papira, traje sedam dana. U Hrvatskoj je pak opsežna, naporna, iziskuje mnogo napora, novca i vremena. Uključene institucije postavile su uvjete i donijele podzakonske propise o iskorištavanju obnovljivih izvora energije koji su dobrim dijelom u stvarnosti i praksi neprovedivi.
Nužno je proći niz kompliciranih administrativnih koraka i mrcvariti se po nadležnim institucijama, počevši od MINGORP-a, Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA), HEP-a ODS-a (za priključak na distribucijsku mrežu), HEP-a OPS-a (za priključak na prijenosnu mrežu) do Hrvatskog operatora tržišta energije (HOTRE). Taj postupak obuhvaća i korake poput pripreme gradnje, priključenja, pripreme za pogon, dobivanja uporabne dozvole, razna testiranja utjecaja na okoliš, pa čak i ovjerenu izjavu o nekažnjavanju u vezi sa sudjelovanjem u kriminalnoj organizaciji, korupciji, prijevari ili pranju novca. Riječ je o 60-ak dokumenata za koje treba izdvojiti desetak tisuća kuna i mnogo strpljenja.
Tek kad se prođu sve institucije konačno se dobiva status povlaštenog proizvođača, koji ima i svoje prednosti: s HOTRE-om se potpisuje ugovor o otkupu električne energije na 12 godina i dobiva pravo na povlaštenu otkupnu cijenu koja se određuje ovisno o tipu i veličini postrojenja te indeksu potrošačkih cijena iz prethodne godine (101,9). Tako su naknade za 2010. od 40 lipa do 3,7 kuna, s time da najmanju naknadu dobivaju elektrane na tekuća goriva i one na deponijski plin iz postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda, a najveću sunčeve elektrane.
Najveću naknadu od 3,7 kuna dobivat će Ljubomir Majdandžić, vlasnik prve solarne kuće u zagrebačkom naselju Španskom koji se, kao i Mataković, suočio s dugotrajnom procedurom. Za svoj status borio se punih pet godina. Navedene institucije nisu u suglasju, preklapaju im se prava i obveze te traže mnogo nepotrebnih potvrda, izjava, analiza, planova, dozvola, elaborata, mišljenja. Zato mogući investitori, osobito oni koji žele na svoj krov postaviti fotonaponski sustav za dobivanje električne energije, već u početku odustanu.