Zajednica odbacuje one koji ne ispunjavaju njezina očekivanja

Svatko od nas na subjektivan način tumači što znači živjeti moralno, ovisno o svojem sustavu vrijednosti i uvjerenjima. No želimo li živjeti u zajednici s drugim ljudima, moralni kriterij koji određujemo prema svojoj savjesti ne može biti jedini.

Živimo u vremenu u kojem je sve lakše doznati za ‘grijeha struktura’, no čini mi se da ih je sve teže sankcionirati. Sve je teže podnositi takvu nepravdu ako se sami trudite živjeti pošteno. Kako da čovjek u današnjem svijetu sačuva mir kad vidi koliki su nagrađeni za svoje nemoralne poteze?

Još me više sablažnjava što nekima, unatoč očitom ogrješenju o moralna načela (uzeti nekome dom, na primjer), zakonodavac daje održenje (u skladu sa zakonom), a narod ga nagrađuje pozitivnim stajalištem i rast popularnosti mjeri mu se u postocima?

Čini nam se da je vrijeme u kojem živimo specifično prema teškoćama s kojima se suočavamo, osobito u dijelu u kojem, jer riječ je o informatičkom dobu, raspolažemo informacijama. No ljudi o dvojima o kojima pišete u svom pitanju razmišljaju otkako postoji ono što zovemo savješću. Čak i život u čoporu ima svoje zakone. Cilj im je osigurati preživljavanje. Pravo jačeg tu nije upitno, ali najslobodniji ga itekako poštuju, ne promišljajući je li pravedno. Civilizirano društvo ima zakone prema kojima je uređeno na nekoliko razina. Jedni su pisani, drugi nisu, no temeljna im je odrednica, ili bar namjera, da budu human.

Svatko od nas na subjektivan način tumači što znači živjeti moralno. Ovisno o svojem sustavu vrijednosti i uvjerenjima čovjek nastoji u vlastitu životu primijeniti načela koja mu osiguravaju samopoštovanje. Ono se ponajprije ogleda u onome što nazivamo ‘mirnom savješću’. Često nam je za vlastito poštovanje važno i što to drugi o nama misle, pa i suživotom s drugim ljudima nastojimo ispuniti temeljne vrijednosti koje su na cijeni u društvu u kojem živimo. Koliko god naš sustav vrijednosti bio različit od drugih, nerijetko je vrlo sličan u određenom razdoblju, okolnostima u kojima živimo, a koji utječu na nas i na društvo oko nas. Ono što je do jučer bilo prihvatljivo (mito/korupcija) danas doživljava opću osudu.

Zakon koji sami sebi propisujemo trebao bi biti iznad svega, no da bi društvo osiguralo minimum koji bi imao zajednički nazivnik, propisuje i ono što nam je zajedničko. Tako vjernicima Božji zakon znači vrhovni sud, građanima država propisuje pravila koja zove zakonom, a onima koji se smatraju duhovnim bićima taj je vrhunski sudac – ljubav. Uzimajući u obzir sve to (naravno, veoma pojednostavljeno), ono što činimo može se prosuditi kao moralno prihvatljivo kad je u skladu za zakonitostima na sve tri navedene razine. Problem je u tome što se katkad granice tih triju razina razlikuju. Tada će postupak koji je, možda, u skladu sa zakonom što ga propisuje država (primjerice brak između pripadnika istog spola) biti potpuno neprihvatljiv prema vjerskim zakonima (primjerice Katoličke crkve), a potpuno prihvaćen na temelju zakona ljubavi. Agnostiku vjerski zakon nije važan, ali znači mu osuda okoline.

Svatko od nas zna je li ono što čini moralno, pa i kad je zakonito, no važno je znati koji kriterij sami sebi postavljamo. Želimo li ipak živjeti u zajednici s drugim ljudima, naš kriterij koji određujemo po svojoj savjesti ne može biti jedini. Ne ispunimo li očekivanja zajednice, bit ćemo označeni i/ili odbačeni.

No što kad sve radimo po zakonu, a ogrješimo se o moralna načela, bez obzira na to ignorira li ih trenutačno većina (što iskazuje potporu koja se, kad je o javnim osobama riječ, izražava popularnošću)? Čini mi se da ovdje ipak treba primijeniti onu Isusovu mudrost (iako izrečenu drugim povodom): ‘Caru carevo, Bogu božje.’ Možda će (zasad) nešto biti označeno ‘u skladu sa zakonom’, no i sami vidimo da mnoge stvari dožive drugu sudbinu, istina, s vremenskom odgodom i često na nekoj drugoj razini koju ne shvaćamo kao izravnu vezu s tim činom. Ipak, postavite si pitanje biste li pristali biti u koži te osobe. Nije li to ipak najbolji kriterij?