Smiješno je opravdanje poreznih vlasti da stečajeve nisu predlagali, jer nisu imali predviđen proračunski novac za predujam sudskih troškova.
‘Država’ je uvijek veliki vjerovnik. Neosporno je da bi svima bilo mnogo lakše kad bi se s tržišta pravodobno isključilo sve platežno nesposobne.
Do 1992. godine primjenjivao se tzv. automatski stečajni ‘okidač’. Prema tom je propisu tadašnji SDK, u kojemu se vodio cjenokupni platni promet, automatski morao sudu podnositi prijedloge za pokretanje stečajnog postupka ili prisilne nagodbe čim bi račun nekog poduzeća bio u blokadi 30 dana neprekidno, ili 90 dana s prekidima.
U bivšem gospodarskom sustavu najčešće se odlučivalo da se poduzeća stečajne dužnike ‘reanimira’, manje da se likvidira, a strogost je trenirana smjenjivanjem poslodavaca. No, nakon 1992. s obzirom na to da su država i velika državna poduzeća sve više kasnili s plaćanjem svojih dospjelih obveza, automatski je stečajni ‘okidač’ ukinut, a nakon toga razvila se praksa ‘plaćanja s odgodom’, čak na 180 i više dana.
A neki su suci poput Ivana Šivaka bili poznati kao stečajni suci s ‘maratonskim stečajevima’, primjerice, stečaj Fructusa.
U Hrvatskoj bi se zbog svega toga ove 2010. godine mogla upriličiti i jubilarna proslava najmanje 65 godišnjice u izbjegavanju primjene stečajnih propisa. U socijalističkom gospodarskom sustavu izbjegavala se primjena tadašnjih propisa o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, a u sadašnjem sustavu Stečajni zakon. Kad bi se ozbiljnije istražila povijest stečaja, možda bi jubilej izbjegavanja stečaja bio i veći. Izbjegavanjem primjene stečajnih propisa, međutim, nije smanjeni niti se mogao smanjiti broj bankrota, odnosno stvarnih propasti tvrtki. A time što su unatoč izostaloj primjeni formalno ostali na snazi stečajni propisi omogućena je praksa selektivne primjene stečajnih zakona, pa su neke bankrotirane tvrtke propadale i ne-tragom nestajale, a druge bi iz bankrota u bankrot stalno ‘poslovno opstajale’ povlačeći u propast svoje dobavljače.
Globalna svjetska gospodarska kriza gotovo da je ‘legalizirala’ odgađanje i izbjegavanje stečaja zbog bankrota. Pritisnute propadanjem velikih kompanija i banaka i tržišno najrazvijenije zemlje pribjegle su odgađanju i izbjegavanju stečaja intervencijama države. To je i u svijetu promijenilo pristup dvjema osnovnim funkcijama stečaja. Različitim oblicima državnog intervencionizma izbjegava se pravodobno isključivanje iz pravnog i financijskog prometa bankrotiranih kompanija, a već prije je gotovo posve atrofirala i naplata stečajnih potraživanja i u zemljama s najširenijim pravnim sustavima.
I dok su u svijetu koliko-toliko iznalazili novac potreban za barem djelomičnu financijsku sanaciju bankrotiranih kompanija, u Hrvatskoj su političke vlasti odlučivale koje tvrtke ‘ne smiju’ u stečaj, u pravilu, bez financijskog pokrića. Zbog toga u Hrvatskoj raste nelikvidnost. Izuzetak je ovogodišnjih 14 milijardi kuna kreditno-jamstvene potpore kojima bi se, kao što je obećano, pomoglo poduzetnicima u globalnoj gospodarskoj krizi. Stručnjaci procjenjuju da je to dobrodošla pomoć, ali ona nije dovoljna.