SAD I EUROPA

SAD je objavio optimistične podatke o rastu ekonomije i stabilnom oporavku, ali to za svijet ne znači previše. Velike europske ekonomije ionako su odavno službeno izašle iz recesije i već su se suočile sa sljedećim problemima – golemim deficitom i zaduženošću.

Jednom smrke, drugom svane, ukratko je opis trenutačne situacije u globalnoj ekonomiji. Naime, odnosi su se malo preokrenuli, pa je sada Europa u vrućem stolcu i muku muči sa svojom monetarnom unijom, ali i s kredibilitetom cijele Unije. Amerikanci se, izgleda, osjećaju sve bolje u svojoj koži. Najnovija je ocjena ekonomista u SAD-u da američka ekonomija stabilno napreduje prema trajnijem oporavku i da će ove i sljedeće godine rasti solidnih 3,1 posto, ali uz rezervu da još nije gotovo. Većina ključnih ekonomskih indikatora u pozitivi je već neko vrijeme, poput potrošnje, industrijske proizvodnje (+ 0,8 posto), dvaju problematičnih tržišta nekretnina (+ četiri posto) i financija. Najveći problem ostaje nezaposlenost koja se zaustavila na 9,7 posto i tvrdoglavo odbija priznati poraz.

Upravo je posljednji indikator najsporniji za mnogo Amerikanaca koji očito nisu impresionirani time da im je zemlja u nepune dvije godine spašena od potpunog raspada koji se pak kuhao desetljećima. Ali običnog čovjeka muče obične stvari među kojima posao uglavnom kotira najviše, pa predsjednik Barack Obama bilježi drastičan pad popularnosti. U skladu s time Obama je u svom nedavnom obraćanju naciji istaknuo borbu protiv nezaposlenosti kao prioritet. Prema predviđanjima Nacionalne udruge za poslovnu ekonomiju oporavak je spor, ali stabilan. Inflacija će ostati na uzdi, kažu, potrošnja početi rasti, a cijene nekretnina dosegnut će razinu nešto višu od inflacije.

Međutim, ne očekuje se da će pad nezaposlenosti biti manji od devet posto u ovoj godini usprkos pozitivnim trendovima u ekonomiji. S druge strane ekonomisti su najoptimističniji kad je riječ o burzama, čiji rast u ovoj i sljedećoj godini procjenjuju na čak 23 posto (indeks Standard&Poor’s). U kolopetu raznih pokazatelja najveću zabrinutost ekonomista ne izaziva problem nezaposlenosti, nego zaduženost, što je savim razumljivo. Europa to najbolje zna, no i Amerika bi mogla ubrzo doznati.

U svojim pokušajima da ispune prazninu nastalu kad se rasplinuo financijski balon države su zapale u goleme dugove koje njihove ekonomije, iako spašene, još ne uspijevaju otplati i pitanje je hoće li uskoro to moći. Naravno, u najgoroj situaciji našle su se najneodgovornije države poput Španjolske, Portugala, Irske i Grčke koje su trošile, ali nisu proizvodile. U istoj je situaciji i Amerika, koja je i prije krize imala izdašan deficit, danas napuštan do razine održivosti. Problem su postale države, što je savim logično jer je dug nastao u komercijalnim bankama prebačen njima. U skladu s optimističnim pogledom na blisku budućnost američki je Fed već odlučio polako pripremati izlaznu strategiju da nježni cvijetak zvan ekonomija ne bi morao predugo stenjati pod čizmom državnih intervencija. Kvazisredišnja banka prvo je put od 2007. odlučila podići eskontnu stopu (stopa prema kojoj Središnja banka komercijalnim bankama pozajmljuje novac) s 0,5 na 0,75 posto. Reklo bi se malen, ali simboličan korak. Nakon obasijanja ekonomije novcem, nešto više od uobičajene Fedove prakse, šef Ben Bernanke odlučio je polako početi pripreme za usisavanje viška novca iz ekonomije.

Svi oni pak koji su se ponadali da to znači i nekakav opći bjelovjekski oporavak u kojem će prema inerciji biti mjesta i za Hrvatsku, varaju se. Kriza je u mnogim državama jednostavno razotkrila Buffetove gole plivače, tako da nada u preljevanje američkog oporavka u druge zemlje, pogotovo Hrvatsku, nema osnove. Problemi su duboki, ukorijenjeni, trajni i nemaju nikakve izravne veze s događanjima u Americi. Velike europske ekonomije ionako su odavno službeno izašle iz recesije, osim Britanije, i već se suočile sa sljedećim problemima – golemim deficitom i zaduženošću, praćene i dalje velikom nezaposlenošću, dok Hrvatska u istom razdoblju zapada samo sve dublje u vlastiti mulj. Ali Vlada se i dalje može nastaviti nadati da će sve to proći samo od sebe.

Eurozona je početak godine smjestio u nepovoljniji položaj s minornim gospodarskim rastom (jedva 0,1 posto u odnosu na prijašnji kvartal) i sve većim problemima zaduženosti, najbolje ocrtanim u Grčkoj. U istom se razdoblju Amerika rastegnula za 1,4 posto, možda malo gledano načelno, ali u usporedbi s mizernih 0,1 velik je rezultat. Imajući to na umu, ne može se očekivati da će Europa slijediti Fedov primjer i razmišljati o skorašnjem ublažavanju monetarnih uvjeta, to više što su Italija i Španjolska zabilježile kontraktu od 0,2, odnosno od 0,1 posto u usporedbi s prošlim kvartalom. Kad se tomu dođe potreba za rezanjem u zemljama slučajevima, očekivanja za Uniju u ovoj godini nisu blistava.

Dapače, teze o nekakvom novom zamahu i oporavku još su prošle godine demantirane kad su najveće ekonomije Europske unije i Kina neovisno o Americi izašle iz recesije bilježenjem malih pluseva, čime je zapravo demontiran mit o Americi kao mjestu prema kojem sve teče. U nekoliko desetljeća mnogo se toga promijenilo i Amerika je prestala biti ključno tržište za mnoge proizvođače na svijetu. U skladu s time logika funkcionira i obrnuto: oporavak Amerike ne znači nužno oporavak svijeta. Od početka krize pokazalo se da sve veće ekonomije djeluju za vlastiti spas odvojeno i prema svom ritmu, odnosno specifičnostima. Najstabilnijim se izlazak iz recesije, pa i najbržim, pokazao među snažnim izvoznicima poput Njemačke, Japana i Kine, a s druge strane plota našli oni koji su sve karte bacili na maglovite industrije financija, nekretnina i graditeljstva, redovito vrlo nepostojane. Irska, Portugal, Španjolska i Grčka najbolji su primjeri takvoga pogrešnog usmjerenja dopunjenog nerealnom potrošnjom.