Jenu energiju, ali dodaje da se u ovom trenutku ne može jasno predvidjeti kolik će učinak imati usklađivanje cijena i trošarina jer osim novog zakona zasad nema nikakve tehničke razrade koja bi upozoravala na to kako će se određivati trošarine i kako će to utjecati na cijenu struje ili plina. U Zakonu pak piše da će se trošarine odrediti nakon ulaska u Uniju, tako da svako trenutačno nagađanje o porastu cijene zbog trošarina kao prilagodbe Europskoj uniji zapravo nema nikakvo ozbiljno utemeljenje.
Uz to Unija svojim smjernicama postavlja okvir za trošarine, objašnjava Krešimir Štih, tajnik Udruženja energetike u HGK. Trošarine će u konačnici odrediti Vlada poštujući pravila i propise Unije, ali u obliku smjernica, a ne naredbe, imajući na umu okvir, ne precizan postotak. Igor Dekanić, profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, misli da Hrvatska neke trošarine neće moći ukinuti jer, primjerice, u cijenu naftnih derivata ulaze i obveze za gradnju autocesta.
Hrvatska je svoj model gradnje autocesta temeljila na financiranju iz cijene goriva. To znači da se sada ne može prebacivati na neki drugi izvor, kad su obveze dugoročne. Zato će cijene derivata morati biti nešto više, ali ne vjerujem da će se zbog toga smanjiti konkurentnost hrvatskoga gospodarstva i turizma – misli Dekanić.
Cijena struje u Hrvatskoj je 30-ak posto niža u odnosu na prosjek Europske unije. Da Hrvatska sutra uđe u Uniju, bila bi među najnižima jer jeftiniju imaju samo Bugarska, Litva i Poljska. Sustav subvencija kakav sad imamo, u kojem država zapravo pokriva razliku između tržišne i prodajne cijene, znatno niže, treba promijeniti tako da se subvencije preusmjere u sprječavanje gubitka energije, kao što je slučaj u Uniji, koja pomaže kućanstvima da smanje gubitak energije, sugerira Štih.
Drugim riječima, treba početi ulagati u energetsku efikasnost, a ne monopolističkim ponašanjem na.
Drugi je veliki problem na koji upozoravaju sugovornici izostanak relevantnih ulaganja u energetski sustav Hrvatske jer takve cijene prouzrokuju gubitke i onemogućuju ulaganja u nove kapacitete. Ulagača, kaže Štih, čak ne nedostaje, pogotovo u sektoru obnovljivih izvora energije, nego investitore odbijaju loša ulagačka klima i prevelika birokracija. Novi su kapaciteti s druge strane nužni namjerava li država gospodarski rasti jer sadašnja mreža neće moći izdržati veću potrošnju.
