Ono što se prije izvodilo iz drugih propisa sada je jasno određeno u izmjenama Zakona o sudovima. Naknadu koju stranke budu tražile i dobile zbog prekoračenja suđenja u razumnom roku država će potraživati od sudaca koji su taj rok u postupku prekoračili.
Ono što smo tada slušali sada se obistinilo: jasno je sada propisano pravo države na regres koje se prije izvodilo iz općih zakonskih odredaba prema kojima nitko drugomu ne smije nanijeti štetu, a ako je ipak nanese, mora je nadoknaditi. Propisano je da se odgovornost mora utvrditi u stegovnom postupku i da se odgovara ako je neažurnost bila namjerna ili je bila posljedica krajnje nepažnje. To praktično znači da će se, gotovo sigurno, stegovni postupci pokretati kao na traci u svakom slučaju u kojemu je izvršena isplata na temelju prava na suđenje u razumnom roku jer će u suprotnom predsjednik suda riskirati bilo čije optužbe da je oštetio državu zato što nije pokrenuo postupak u kojemu bi se možda utvrdila namjera ili krajnja nepažnja.
Još je osnovnim zakonom iz 2005., da bi se raste-retio Ustavni sud RH od tih postupaka zaštite prava na razumni rok, koje je do tada jedino taj sud vodio, uvedena nadležnost svih drugostupanjskih sudova za te postupke (stručna se javnost nikad nije prestala čuditi kako je moguće ustavni zakon koji je dao nadležnost ustavnom sudu mijenjati ‘običnim’ zakonom). Sada se pak unutar Vrhovnog suda uvodi odlučivanje u dva stupnja, pa se protiv odluke suca pojedinca tog suda (koji odlučuje ili prema žalbi protiv odluke drugostupanjskog suda ili pak prvostupanjskog ako se predmet sporu rješava na sudu drugog stupnja – to su županijski sudovi, Visoki trgovački sud RH, Visoki prekršajni sud RH i Upravni sud RH) ulaže žalba o kojoj odlučuju tri suca tog istog Vrhovnog suda?
Dakle, prilično opterećenom najvišem sudu u Hrvatskoj, sudu koji ima nevjerojatnu odgovornost za ukupan sustav, sada se nameće još jedna nadležnost i stvara privid kao da protiv druge odluke tog suda više nema pravnog lijeka, što nije točno – nezadovoljna se strana uvijek može obratiti Ustavnom sudu, a nakon toga i Europskom sudu za ljudska prava.
Teško se oteti dojmu da se stvara velika neravnoopravnost među sudima, odnosno da su oni u najopterećeniji sudovima jednostavno žrtvena janjad koja će biti zatrpana ne samo zahtjevima za suđenje u razumnom roku (što se već sada događa) nego i stegovnim postupcima prema istom temelju. Prirodno je da će se braniti, pa se može očekivati vrlo često ‘prelamanje’ predmeta samo da se presudi i izbjegne probleme – a to sigurno nije u interesu ni stranaka ni države. Prema nekim glasinama unutar sustava suci se pribijavaju da će se tako relativizirati njihov trajni mandat i osloboditi sudaca mjesta za neke druge suce. Pitanje je što je državi cilj: maksimalno stručan i temeljit sudac ili sudac koji će u strahu od sankcije žuriti s presudom, ma kakva ona bila.