126 linkova do građana reportera

Na portalu SourceWatch, pod patronatom američke neprofitne organizacije Center for Media and Democracy (CMD) koja, među ostalim, propagira uključivanje građana svijeta u stvaranje javnog mišljenja, trenutačno je objavljeno ukupno 126 linkova koji vode do isto toliko internetskih stranica građanskog novinarstva iz cijelog svijeta. Među njima su, primjerice, i podstranica Yahooa – You Witness News, njemački projekt građanskog novinarstva Readers Edition, indijski Cplash.com, nepalski i indijski Citizen Journalism, francuski Eco89, pa i Citizenside, na kojemu građani reporteri mogu razmjenjivati i prodavati svoje uratke, a u vlasništvu je AFP-a.

Taj cijeli sustav – provjeravanja činjenica, učenja kako se vijest ili tekst pravi, odgovornost i jasna hijerarhija koji postoje u svakoj ozbiljnijoj redakciji – zapravo samo ometa običnog čovjeka u njegovoj osobnoj potrazi za istinom i autentičnošću. U nekontroliranom bujanju tehnologije ostala je potpuno zaboravljena jedna od najvažnijih postavki demokracije, možda i najvažnija – odgovornost. Što god netko mislio o standardima klasičnog novinarstva, koji su, ruku na srce, pali baš kao i u nizu drugih profesija, u njemu ime i prezime stoji iza svake napisane riječi, kao i kompletna urednička hijerarhija. Anonimnost je pak jedno od ključnih oružja novoga digitalnog doba, a gdje postoji anonimnost, nema govora o odgovornosti.

Općoj degradaciji kvalificiranosti ili još ugroženije vrste, realnog talenta, tako se priključilo i građansko novinarstvo u kojem se ne zanemaruju samo neki osnovni zakoni struke nego i tržišni i društveni zakoni. Svatko u ovom društvu vrijedi onoliko koliko je netko za njega voljan platiti i koliko je atraktivan publici (oboje su, doduše, sve jadniji kriterij kvalitete, koji je postao svoja antiteza). Lakše je stoga jednostavno zaobiti tu te kriterije i baviti se nečime a da uopće ne kotiraš među ljudima, prođeš kroz sito i rešeto uobičajenih društvenih i profesionalnih incijacija i pokušaš sa sebi ravnima izmjeriti svoju vrijednost. Lakše je nevezano lupiterati, proširiti trač i poluvijest, kao u slučaju tobožnjeg srčanog udara Stevea Jobsa koji je objavljen u CNN-ovoj građanskoj novinarskoj rubrici, ili se samo u prolazu pozabaviti nečime što te zanima. Ali površnost je ionako novi bog društva masovnog (ne)ukusa.

Ideja je relativno nova, i čudna li čuda, pojavila se u Americi, gdje narod treba iluziju važnosti nešto više nego u drugim demokracijama jer je ondje doista nema. Pojavila se otprilike 80-ih kao reakcija na eroziju povjerenja u tradicionalno novinarstvo, zarožljeno u oglašivačke, korporativne pandže.

Međutim, nema smisla mrziti igrača, nego igru. Mediji nisu sustav izmišljeni, a ni danas medijima ozlojađeni građani nisu baš toliko zainteresirani za opstanak neovisnog novinarstva da bi ga adekvatno platili. Propadanje svih medija koji to pokušavaju jasno to dokazuju. Od čitatelja se više ne može preživjeti, koliko god da si dobar. Štoviše, što si bolji, to su ti manje šanse. Na kraju krajeva, zašto biste uopće platili – u vremenu besplatnog sadržaja koje daruje marketing?

Sljedeća stvar koja je postala opće mjesto jest percepcija novinarstva isključivo kao istraživačke djelatnosti u kojoj novinar duboko uranja u velike tajne sustava i razotkriva ih. Prvo, istraživačko novinarstvo odavno nije što je bilo i već je dugo samo eufemizam za služenje nečijim vrlo konkretnim interesima, uz pomoć tema koje su, tobože, otkrili novinari iako im nerijetko informacije budu poslužene na pladnju ili prenesene iz interesa koji su sve osim javno dobro i želja za ispravnim informiranjem. Drugo, istraživačko novinarstvo nije jedino novinarstvo. Netko treba svaki dan prenositi vijesti, istraživati teme zanimljive publici, ponuditi analize i kontekst događanjima, komentirati, obrazovati, spekulirati… Novinarstvo nije sinonim za otkrivanje afera i senzacija.

Upravo se u skladu s takvim shvaćanjem novinarstva razvila ideja prema kojoj je samo osoba koja se negdje zatekla i zabilježila događaj novinar i ima pravo smatrati se njime, no to je vrlo neobzirno banaliziranje profesije i onoga što je u nju uključeno. Novinarstvo uključuje niz zadataka od kojih su komentiranje ili fotografiranje nečega samo sastavni dio, nikako cjelina. David Simon, bivši novinar i scenarist serije ‘The Wire’, ovako se izjasnio o problematičnosti građanskog novinarstva:

• Uistinu, sama fraza ‘građansko novinarstvo’ zvuči mi pomalo orvelovski. Susjed koji je dobar slušatelj i stalo mu je do ljudi jednostavno je dobar susjed, on nije građanin socijalni radnik. Upravo kao što susjed s vrtnim crijevom i dobrim namjerama nije građanin vatrogasac. Reći takvo što bezobzirna je uvreda kvalificiranim socijalnim radnicima i vatrogascima.

Propustiti izvijestiti nešto, izvijestiti tendenciozno, ne provjeriti činjenice, lagati i dezinformirati itd. redovito se pojavljuju u novinarstvu, ali zato je to i jasno regulirano u sklopu struke, uvijek uz jasno podijeljenu liniju odgovornosti, upravo kao u većini profesija u kojima postoji sustav, katkad bolji, katkad lošiji, kojem je krajnji cilj pokušati u prvi plan izbaciti najsposobnije i izgurati trule jakube. Katkad u tome uspije, katkad ne, ali nužan je. U suprotnom, pacijentu s početka teksta mogao bi se jednoga dana dogoditi građanin kirurg.