Obiteljskog posla. Naime, još 1926. godine njegov je djed otvorio svoju prvu stolarsku radionicu u Virovitici iz koje su izlazili komadi koji i danas odolijevaju vremenu, furnirani starim danas zaboravljenim dugotrajnim tehnološkim postupcima. Djed je pristankom da radi za zadruge uspio spasiti svoju stolariju nakon Drugoga svjetskog rata, no to je bolno iskustvo njegove sinove, dakle i Nenadova oca, obeshrabrilio da se sami okušaju u obrtništvu. Stoga su nakon fakulteta posao pronašli u Tvinu, stric je bio generalni direktor, a njegov otac tehnički direktor. Nenadov brat radi kao inženjer drvne industrije u Tvinu, a sestrična pak predaje na Šumarskom fakultetu.
Od tečaja do savjetovanja – Još u srednjoj školi znao sam da što prije želim pokrenuti svoj posao – kaže Jirouš, koji se ponesen mladačkim strastima ipak najprije okušao u nečem drugom, točnije u glazbi. Zanimljivo je, naime, da je Nenad Jirouš jedan od osnivača prve domaćeg etnogrupa – Legena. Od 1991. do 1995. godine bivnjao je u etnornitmovima, ali kako, posebice u tim vremenima, nije bilo izgledno da se od glazbeničke karijere može živjeti, vratio se svojoj prvoj ljubavi. Štoviše, i dok je svirao usavršavao se u poslu, točnije odlazio je u Austriju kako bi se obučio za takozvanu suhu gradnju, odnosno radu s gipsom i njegovom montažom te izradi i postavljanju spuštenih stropova. Kako je još prije početka Domovinskog rata s ocem izrađivao opremu za kafiće, kraće je vrijeme bio uvjeren da će raznovrsnost znanja i mogućnosti biti njegova prednost, no uspostavilo se da je rastrgan između izrade namještaja i majstorskih usluga.
- Odlučio sam se fokusirati na proizvodnju namještaja i 1995. godine otvorio obrt, a uskoro i zapošlio jednog radnika. Početni kapital bio je malen, obiteljski. Na početku sam bio zadovoljan da mogu platiti radnika i imati osnovna sredstva za život, a tek se poslije razvila ideja da nudim uslugu izrade vrhunskog namještaja po mjeri – sjeća se Jirouš, čiji namještaj danas krasi web-stranice jednog od vodećih zagrebačkih dizajnera (Filip Gordon Frank) te jednog arhitekta. Već to govori o zahtjevnosti njegova posla, jer on u praksi provodi najmaštovitija i najzahtjevnija rješenja koja dizajneri i arhitekti za svoju zahtjevnu klijentelu mogu zamisliti.
Primjerice, sve popularnije (ne i cijenom) kerrock ploče, dakle kompozitni materijal čvrstoće kamena i ljepote keramike, koji svejedno ne djeluje hladno, bogatija klijentela sve radije koristi za kuhanje, a Jirouš i njegovih petro radnika zahtjevni su tehnološki postupak svladali čim se materijal pojavio na našem tržištu. Štoviše, kaže Jirouš, nikad ne propušta nijednu obuku, tečaj ili savjetovanje koja organiziraju njegovi dobavljači Elgrad i J.U.A. Frischeis. Zahvaljujući dobroj su radnji uvijek im je na raspolaganju najširi spektar materijala (drva, medijapan, iverice… okovi, bra- vice i slično), ali i nužne informacije o tehničkim svojstvima i načinima obrade.
- U međuvremenu svladao sam gotovo sve tajne interijera i namještaja, a i intenzivno pratim što se na tom tržištu zbiva i dolazim redovito na najveći sajam namještaja u Milanu. Štoviše, tamo je bio izložen i jedan komad koji sam ja izradio, do- duše ne po svom nacrtu. To mi je od velike pomoći jer kada do- đemo u neki stan znam vidjeti i savjetovati ljude, koji se često zanesu nekim idejama koje su možda fantastične, ali neprimjerene prostoru. Ljudi cijene kad vide da vam je stalo i da im možete pružiti savjet čak i kad je riječ o organizaciji stana. A kad se uvjere da ono što su naručili u njihov stan stiže bez ijedne pogreške, da im moji radnici neće oštetiti nijedan zid ili štok, da će stan ostati čistim iza sebe, onda znate da će takav klijent poslije opet vas potražiti ili vas svakako preporučiti dalje – uvjeren je Jirouš, priznajući da mu je jedna od najtežih odluka bilo otpuštanje dvojice radnika prije nekoliko mjeseci zbog racionalizacije poslovanja. Naime, i on se od samih početaka konstantno suočava s nedovoljno obučenim i uglavnom nemotiviranim radnicima. Uglavnom mu trebaju dvije godine da nekog obući za samo- stalan rad na strojevima i nauči ljubaznom i pri- stojnom ophođenju sa strankama, radnim navi- kama. On je s godinama ekipirao i probrao sjajan tim radnika, pa mu je otpuštanje tim bolnija odluka. Stoga, zapravo ne čudi da je jedan od njegovih najboljih radnika, već 11 godina zaposlen kod njega, po struci trgovac.
Uspješna dosjetka No, naviknuo se, kaže, od početka da je poslovni put češće posut trnjem, a tek tu i tamo zvijezdama. Kao i drugi poduzetnici, naime, žali se da je najgore kod nas željeti poslovati posve legalno i prema propisima. Ta- kvima se za razliku od onih koji posluju u sivoj zoni, naime, zamjera i najmanja administrativna pogreška ili propust.
