Home / Komentari i stavovi / Spas zbog neuspješne kupnje

Spas zbog neuspješne kupnje

Na portalu SourceWatch, pod patronatom američke neprofitne organizacije Center for Media and Democracy (CMD) koja, među ostalim, propagira uključivanje građana svijeta u stvaranje javnog mišljenja, trenutačno je objavljeno ukupno 126 linkova koji vode do isto toliko internetskih stranica građanskog novinarstva iz cijelog svijeta. Među njima su, primjerice, i podstranica Yahooa – You Witness News, njemački projekt građanskog novinarstva Readers Edition, indijski Cplash.com, nepalski i indijski Citizen Journalism, francuski Eco89, pa i Citizenside, na kojemu građani reporteri mogu razmjenjivati i prodavati svoje uratke, a u vlasništvu je AFP-a.

Taj cijeli sustav – provjeravanja činjenica, učenja kako se vijest ili tekst pravi, odgovornost i jasna hijerarhija koji postoje u svakoj ozbiljnijoj redakciji – zapravo samo ometa običnog čovjeka u njegovoj osobnoj potrazi za istinom i autentičnošću. U nekontroliranom bujanju tehnologije ostala je potpuno zaboravljena jedna od najvažnijih postavki demokracije, možda i najvažnija – odgovornost. Što god netko mislio o standardima klasičnog novinarstva, koji su, ruku na srce, pali baš kao i u nizu drugih profesija, u njemu ime i prezime stoji iza svake napisane riječi, kao i kompletna urednička hijerarhija. Anonimnost je pak jedno od ključnih oružja novoga digitalnog doba, a gdje postoji anonimnost, nema govora o odgovornosti.

Općoj degradaciji kvalificiranosti ili još ugroženije vrste, realnog talenta, tako se priključilo i građansko novinarstvo u kojem se ne zanemaruju samo neki osnovni zakoni struke nego i tržišni i društveni zakoni. Svatko u ovom društvu vrijedi onoliko koliko je netko za njega voljan platiti i koliko je atraktivan publici (oboje su, doduše, sve jadniji kriterij kvalitete, koji je postao svoja antiteza). Lakše je stoga jednostavno zaobiti tu te kriterije i baviti se nečime a da uopće ne kotiraš među ljudima, prođeš kroz sito i rešeto uobičajenih društvenih i profesionalnih incijacija i pokušaš sa sebi ravnima izmjeriti svoju vrijednost. Lakše je nevezano lupiterati, proširiti trač i poluvijest, kao u slučaju tobožnjeg srčanog udara Stevea Jobsa koji je objavljen u CNN-ovoj građanskom novinarskoj rubrici, ili se samo u prolazu pozabaviti nečime što te zanima. Ali površnost je ionako novi bog društva masovnog (ne)ukusa.

Ideja je relativno nova, i čudna li čuda, pojavila se u Americi, gdje narod treba iluziju važnosti nešto više nego u drugim demokracijama jer je ondje doista nema. Pojavila se otprilike 80-ih kao reakcija na eroziju povjerenja u tradicionalno novinarstvo, zarožljeno u oglašivačke, korporativne pandže.

Međutim, nema smisla mrziti igrača, nego igru. Mediji nisu sustav izmišlili, a ni danas medijima ozlojađeni građani nisu baš toliko zainteresirani za opstanak neovisnog novinarstva da bi ga adekvatno platili. Propadanje svih medija koji to pokušavaju jasno to dokazuju. Od čitatelja se više ne može preživjeti, koliko god da si dobar. Štoviše, što si bolji, to su ti manje šanse. Na kraju krajeva, zašto biste uopće platili – u vremenu besplatnog sadržaja koje daruje marketing?

Sljedeća stvar koja je postala opće mjesto jest percepcija novinarstva isključivo kao istraživačke djelatnosti u kojoj novinar duboko uranja u velike tajne sustava i razotkriva ih. Prvo, istraživačko novinarstvo odavno nije što je bilo i već je dugo samo eufemizam za služenje nečijim vrlo konkretnim interesima, uz pomoć tema koje su, tobože, otkrili novinari iako im nerijetko informacije budu poslužene na pladnju ili prenesene iz interesa koji su sve osim javno dobro i želja za ispravnim informiranjem. Drugo, istraživačko novinarstvo nije jedino novinarstvo. Netko treba svaki dan prenositi vijesti, istraživati teme zanimljive publici, ponuditi analize i kontekst događanjima, komentirati, obrazovati, spekulirati… Novinarstvo nije sinonim za otkrivanje afera i senzacija.

Upravo se u skladu s takvim shvaćanjem novinarstva razvila ideja prema kojoj je samo osoba koja se negdje zatekla i zabilježila događaj novinar i ima pravo smatrati se njime, no to je vrlo neobzirno banaliziranje profesije i onoga što je u nju uključeno. Novinarstvo uključuje niz zadataka od kojih su komentiranje ili fotografiranje nečega samo sastavni dio, nikako cjelina. David Simon, bivši novinar i scenarist serije ‘The Wire’, ovako se izjasnio o problematičnosti građanskog novinarstva: – Uistinu, sama fraza ‘građansko novinarstvo’ zvuči mi pomalo orvelovski. Susjed koji je dobar slušatelj i stalo mu je do ljudi jednostavno je dobar susjed, on nije građanin socijalni radnik. Upravo kao što susjed s vrtnim crijevom i dobrim namjerama nije građanin vatrogasac.

Propustiti izvijestiti nešto, izvijestiti tendenciozno, ne provjeriti činjenice, lagati i dezinformirati itd. redovito se pojavljuju u novinarstvu, ali zato je to i jasno regulirano u sklopu struke, uvijek uz jasno podijeljenu liniju odgovornosti, upravo kao u većini profesija u kojima postoji sustav, katkad bolji, katkad lošiji, kojem je krajnji cilj pokušati u prvi plan izbaciti najsposobnije i izgurati trule jakube. Katkad u tome uspije, katkad ne, ali nužan je. U suprotnom, pacijentu s početka teksta mogao bi se jednoga dana dogoditi građanin kirurg.

Prošla je godina za Veliku Britaniju bila vrlo teška, ali jedna od njezinih najvećih banaka Barclays izbjegla je pomoć britanske Vlade i ove je godine objavila 11,64 milijarde funta dobiti. Kao svaka dobra gazdarica banka je odlučila vrijednim zaposlenicima podijeliti ukupno milijardu i pol funta bonusa uz još 1,2 milijarde negotovinskih nagrada. Šefovi su, međutim, bili džentlmeni…

Općenito je sreća, izgleda, vodila tu banku koja se spasila neuspjehom u preuzimanju ABN Amra, i to nakon što je doživjela isti ishod u pokušaju preuzimanja Lehman Brothersa prije njihove propasti, što joj je omogućilo da poslije preuzme samo bolje dijelove. Kao svaka dobra gazdarica banka je odlučila vrijednim zaposlenicima podijeliti ukupno 1,5 milijardi funta bonusa uz još 1,2 milijarde negotovinskih nagrada. Svojom hrambrom odlukom dvojac se pridružio ligi džentlmena u kojoj su još Eric Daniels, šef Lloydsa, Stephen Hester, šef RBS-a, i Michael Geoghegan, glava HSBC-a, koji su također uvidjeli pogrešnost svoje neumjerenosti i potrage za svjetovnim.

Zemlja pak u kojoj se nalaze konačno je potkraj siječnja, i to posljednja od velikih ekonomija, ispuzala iz recesije s rastom od 0,1 posto, kočinim da nije tragičan. Britanija je bila jedna od najteže pogodjenih zemalja u Europi s obzirom na razgranatost londonskog Cityja i nje…

Usprkos svemu što se dosad dogodilo, bio je potreban enorman pritisak medija, Vlade i javnosti da se ljudi koji su se našli u epicentru jednog od najgorih potresa odluče na veliku i važnu žrtvu, nakon čega je postalo jasno da nitko od njih, od Amerike do Britanije, ne misli uistinu promijeniti nešto, nego da je riječ samo o taktičkim potezima i kupovanju vremena dok malo ne splasne cijela ta priča o financijskoj katastrofi i recesiji. Velik je dio izvršnog rezultata, točnije, gotovo pola, vrlo uspješna grana investicijskog bankarstva, mjesta iz kojeg su sva zla krenula. Još više zabrinjava što usred recesije investicije baš ne cvjetaju, pa se čovjek mora pitati u što je to točno investicijski odjel investirao i na čemu je zaradio. S druge strane Vlada od početka krize prekinje banke da neku lovu usmjeri prema preostalim naivčinama koji stvarno žele nešto proizvoditi, ne na računalu, nego u stvarnoj privredi, ali banke imaju spreman odgovor.

Evo, primjerice, RBS, u državnom vlasništvu k tomu, trebao je u veljači prošle godine tijekom 12 mjeseci povećati pozajmljivanje vlasnicima nekretnina i poduzetnicima za 25 milijardi funta i onda još toliko za ovu godinu, ali zasad nije ni blizu tog cilja. Kažu, 50 milijardi funta stavili su na raspolaganje, ali nitko ne grize. Informiraniji tvrde da nije problem u zahtjevima za kreditne, nego u odbijanjima banaka da ih daju, što je nekako vjerojatnija varijanta.

I kolege iz RBS-a boljeg su raspoloženja, iako ni blizu tako dobrom poput onog koje vlada u Barclaysu. Banka koju je zbog neizbježnog kraha preuzela britanska Vlada ugodno je iznenadila gubicima manjima od očekivanih. Za nju velika stvar, pogotovo nakon 24,3 milijarde u godini prije. Potkraj veljače objavila je da su gubici u prošloj godini bili 3,6 milijardi funta unatoč očekivanjima analitičara od otprilike 5,2 milijarde. Interesantno, i u njoj je najbolji rezultat ostvaren u Odjelu investicijskog bankarstva, nimalo umirujući podatak. Šef Hester možda je propustio uzeti bonus, no nije bilo razloga da oni na nižim razinama ne spreme u džep dodatne 1,3 milijarde funta, koliko su, nagada se, inkasirali zaposlenici banke u 70-postotnom vlasništvu države.

Hester je razgovaravši o bonusima podsjetio na to kako je pred bankom još velik posao zadržavanja kadra jer je odljev velik. Imajući na umu rezultat koji su ti ljudi ostvarili, možda je upravo odljev ljudi rezultirao gubicima manjim od očekivanih. Taj je pak argument ujedno ključan u borbi bankara za pravednu naknadu. Dapače, i jedini. Ako nije astronomski plaćen, vrhunski financijski talent otići će drugamo i onda će nedostajati pravih kvalificiranih bankara koji će znati kako zaraditi novac ‘iz zraka’, jer nema baš mnogo zainteresiranih pojedinaca koji bi htjeli zarađivati masnu lovu na mjestu mađioničara. Osim toga banke su provele i preventivne mjere očekujući da će se država obrušiti na njih, povećavši prosječne plaće svojim zaposlenicima, katkad i dvostruko, iako se to zasad nije odnosilo na direktore.

Barclays zaista ima dugu povijest. Počeci banke sežu u 1728., kad ju je osnovao kveker John Freame. Nerazmjera između imena današnje banke i osnivača objašnjava ulazak Freameova šurjaka Jamesa Barclaya u biznis. Do 1782. Barclay je ojačao svoju prisutnost u tvrtki s još dva rođaka, pa te godine banka dobiva ime Barclays, Bevan&Tritton. Zahvaljujući raznim zakonodavnim ograničenjima koja su otežavala život privatnim bankama Barclays se udružio s još 19 kvekerskih banaka i bančica, što će dovesti do formiranja Barclays&Company 1896. Pod vodstvom Fredericka Goodenougha to je šaroliko društvo zauzdao, ali prema decentraliziranoj koncepciji, prema kojoj će banka biti poznata u 20. stoljeću. Svaka je banka poslovala zasebno, s vlastitim direktorskim odborom, a stariji su partneri iz pridruženih banaka imali mjesto u Barclaysovu odboru. Tako su se stvarali dugotrajni i čvrsti odnosi među bankama i njihovim klijentima.

Uz to Goodenough je nastavio širenje akvizicijama i spajanjima, što je banci priskrblilo status jedne od najvećih u Velikoj Britaniji. U prvih 20 godina Barclays je u svoj portfelj doveo čak 45 banaka i podigao ukupni iznos depozita na 328 milijuna funta, za ono vrijeme golem novac. Sumanotoj kupnji kraj je došao 1919., kad Vlada odlučuje konačno regulirati spajanje banaka prema odobrenju Središnje banke, i to samo u slučajevima u kojima spajanje klijentima donosi nove usluge i mogućnosti. Neslužbeno je pak odlučeno da se najvećih pet banaka neće moći međusobno spajati.

Ovladavši domaćim tržištem, Barclays je bio spreman napasti svijet. Najprije se, očekivano, ide k susjedima. Prvu međunarodnu podrudnicu banka otvara u Francuskoj 1914. Poduzetni je Goodenough imao vrlo grandioznu domoljubnu viziju banke koja se proteže diljem kugle zemaljske u slavu vječnoga Britanskog Carstva. A netko bi mogao i dobro zaraditi. Tijekom idućih godina banka se širi kroz kolonije i polako ostvaruje san svog šefa. U svom naumu da se ugura u sve kolonije nije uspio, ali se, za utjehu, uvijek mogao prisjetiti da njegova banka jedina ima domaće i kolonijalne operacije. Kao i sve velike banke u svim krizama Barclays je pregrijao Veliku depresiju i spreman dočekao početak Drugoga svjetskog rata, zlatnog rudnika za financijere ratnih transakcija. Tijekom 50-ih kompanija će konačno postati najveća u Britaniji i predvodnica u uvodenju novih tehnologija u industriju. Prva u računalima, bankomatima i, jasno, plastici, još 1966.

Vrijeme dekolonizacije imalo je dvojaku važnost: s jedne strane banka imala veliku prednost u odnosu na konkurente zbog uspostavljenih mreže podrudnica u Carstvu, koje se protezalo svijetom, ali s druge strane mlade ekonomije tek osamostaljenih država bile nesigurno mjesto za poslovanje. Zbog tih se razloga banka odlučuje ući na američko tržište. Otvara dvije podrudnice, jednu u Kaliforniji, drugu u New Yorku, a iz nepoznatih razloga dobiva pravo biti iznimka zakonu koji stranim bankama zabranjuje podrudnice u više od jedne države.

Dolaskom Timothyja Bevana 1981. struktura koju je uspostavio Goodenough mijenja se u tri osnovna odjela koja su bila ključno poslovanje banke: korporativno tržište, malo i srednje poduzetništvo te klasično bankarstvo. Svoje današnje ime banka će uzeti 1984., a godinu poslije Barclays prelazi u holding. U eldorado zvan investicijsko bankarstvo, budućnost industrije, banka ulazi 1986., kad kreira Barclays de Zoete Wedd. I u pravi čas, jer klasično joj se poslovanje počelo pomalo osipati. Bilježila je gubitke diljem svijeta, od Italije preko Afrike do Hong Konga i Amerike.

Nakon turbulencija 90-ih i velikog restrukturiranja, što je značilo rezanje 24 tisuće radnih mjesta i ‘škartiranje’ neprofitabilnih operacija, među kojima ponajviše onih u Americi, banka se do kraja desetljeća vraćala u žive i upijala natrag u investicijske vode nakon kratke stanke u drugoj polovini 90-ih.