POTROŠAČKI KREDITI Novi zakon štiti samo građane, ali ne i poduzetnike

Ako netko kupuje automobil za sebe ili dijete, bit će zaštićen Zakonom o potrošačkim kreditima od moguće samovolje banaka, ali to se ne odnosi na poduzetnika koji kupuje isti automobil u sklopu svoje djelatnosti.

Prvim danom ove godine na snagu je stupio i Zakon o potrošačkom kreditiranju kojim Vlada kao predlagatelj želi posebno zaštititi potrošače od, u današnje vrijeme, sve šire ponude različitih kredita. Posebno je naglašeno kako je riječ o propisu potpuno usklađenom sa svim smjernicama i direktivama europskog prava. Lijepo je što nas država želi zaštititi od samovolje banaka, ali mnogima, zapravo većini građana, za početak krediti danas gotovo nisu dostupni. Ne zato što ih ne bi htjeli uzeti, nego zato što su kriteriji kreditne sposobnosti takvi da ih mnogi jednostavno ne mogu ispuniti. Primjerice, autor ovog teksta ima više nego prosječna primanja iz samostalne i nesamostalne djelatnosti, kreditne obveze, uključujući jamstva koja se uredno izvršavaju, i privatnu imovinu znatno veću od kreditnih obveza, a ni slučajno ne može u provjeri HROK-a dobiti ‘zeleno svjetlo’. Tomu treba dodati i skupe kredite da bi slika bila potpunija. Obilježje je i veći dio kredita s promjenljivom kamatnom stopom i gotovo bez iznimke uz deviznu klauzulu. Činjenica je da su u posljednje dvije godine za većinu dužnika iz ugovora o kreditu mjesečni obroci povećani za barem deset posto, da su u neposrednom okruženju naše države (a majke ‘naših’ banaka u tim su državama) donesene prve odluke kojima se nastoji kažnjavati uobičajeno ponašanje u kreditnim odnosima, koje se svodi na to da banka određuje a dužnik sluša, te da su i u Hrvatskoj pokrenute prve parnice radi utvrđivanja da su pojedine ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu ništaone. Riječ je o pravu banke da jednostrano i bez posebnog obrazloženja i bilo kakve vezanosti mijenja kamatne stope. Što će od toga promijeniti novi zakon?

Kao prvo, iako je to formalna primjedba, treba primijetiti da je Zakon prava suprotnost dobrim nomotehničkim običajima koji bi se trebali poštovati pri donošenju propisa. Zakon koji ima samo 29 članaka i doslovno brojne stavke i podstavke (u prva tri članka 40, sljedeća tri čak 63 itd.) jednostavno mora biti i nepregledan i nerazumljiv. Kao drugo, iako je dijelom propisan povratni učinak Zakona (što Ustav dopušta iz osobito opravdanih razloga), o tome u tekstu obrazloženja Zakona nema nijedne jedine riječi. Ne treba valjda posebno naglasiti da je i ovaj propis donesen po hitnom postupku.

Iako su aktualnom kreditnom politikom banaka u današnjem gospodarskom recesijskom trenutku ozbiljno ugroženi i građani i poduzetnici, zakon se odnosi samo na građane, što nije dopustivo. To znači da je netko tko kupuje automobil za sebe ili dijete zaštićeniji nego ako kupuje taj isti automobil u sklopu svoje djelatnosti što je, sigurno, antipoduzetnička i nelogična mjera. Ili netko možda misli da svi poduzetnici imaju na raspolaganju i visokostručne službe koje će ih zaštititi od banaka?

Zakon je donesen u lipnju 2009. godine, stupio je na snagu 1. siječnja 2010., a bankama i drugim vjerovnicima dan je rok do 1. siječnja 2011. kako bi uskladili svoje akte. Nije baš jasno što onda znači da je sada na snazi ako banke još ne moraju uskladiti svoje akte, a valjda ni ponašanje koje je uređeno tim aktima.

Također, propisano je da se Zakon ne odnosi na ugovore o kreditu koji su sklopljeni do 31. prosinca 2009., a već u sljedećem stavku propisan je povratni učinak, što znači i na kredite prije 31. prosinca 2009. godine.

Nije stoga jasno koje je to razdoblje obuhvaćeno, čini se – svako tijekom kojeg kredit još traje! Da se radilo na brzinu, govore neki neologični članci, pa tako i onaj prema kojem Zakon stupa na snagu danom pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, a to sigurno neće biti ove godine.

U samom Zakonu ima niz dobrih odredbi, od prava na odustanak u roku od 14 dana gotovo bez sankcija preko veće obaviještenosti dužnika o svim relevantnim podacima pa do znatno većih prava na prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kada se to ne odnosi na desetke i tisuće onih koji su prije 31. prosinca 2009. sklopili ugovor o kreditu, kada se ne odnosi ni na pravne osobe ni na obrtnike, onda sve zajedno nalikuje lošem vicu u kojemu se u ‘zamišljenoj’ državi donese propis koji za nabavu postavlja jako strog kriterije, ali bez djelovanja na one koji oružje već imaju, a mogli su ga ranije nabaviti bez ikakvih problema.