Home / Financije / Četiri slike iz Jadran filma

Četiri slike iz Jadran filma

Hrvatska ne želi snimati filme koji zarađuju. Prednosti koprodukcija uključuju jačanje domaće produkcije, otvaranje novog izvora prihoda, turističku promidžbu i povećanje kvalitete filmske proizvodnje. Međutim, postoje i prepreke kao što su spora administracija, izostanak državnih poticaja, komplikirano računovodstvo i neshvaćanje potencijala filmske koprodukcije.

Najžalostnije je da država zapravo nema potrebe pokretati nikakve revolucionarne zahtjeve, nego samo omogućiti poreznu olakšicu za snimanje u Hrvatskoj. Postoji niz varijanata, ali ih se može preispitati od onih najuspješnijih. Pomalo je nelošično da imamo nultu stopu PDV-a na kinoulaznicu, ali nikakve olakšice na proizvodnju filma u Hrvatskoj. Izostanak PDV-a na kinoulaznicu prije svega ide u korist uvozu filma, nikako domaćoj proizvodnji.

Druga važna stvar na koju podsjeća Nola su eksternalije, odnosno pozitivne nuspojave poslovne djelatnosti. U slučaju koprodukcija, Hrvatska ne zarađuje samo na projektu, već i na nizu popratnih ‘izvanpansionskih’ troškova koje naprave filmske ekipe tijekom snimanja. Nerijetko je riječ i o 300-tinjak ljudi po projektu, a o turističkoj promociji zemlje da se i ne govori. Brojke su nemilosrdne. Hribar kaže da je Jadran film u zlatnom dobu servisnih usluga katkad imao i promet od 70 milijuna dolara na godinu, ili u današnjim relacijama, stotinjak milijuna eura.

Država ne voli ‘slobodnjake’. Pribavljanje dozvola za snimanje, odobravanje novca i slični problemi su pri svakom snimanju, iako se razlikuju od slučaja do slučaja. S Gradom Zagrebom suradnja je posljednjih nekoliko godina odlična, no svejedno ostaje problem rasutosti birokracije u kojoj nitko nije isključivo zadužen za bavljenje takvim problemima filmske produkcije. Da nije sve tako crno, pokazuje nedavna renesansa domaćeg filma, ali i sve intenzivnija i vrlo uspješna suradnja sa susjedima, posebno Bosnom i Hercegovinom.

Ratificirana je Konvencija o koprodukcijama, a uglavnom je porastao broj stranih produkcija. Hribar izražava veliko zadovoljstvo radom Sanje Ravlić u Eurimageu. Druga je prednost i vrlo visoka razina profesionalnosti koju Hrvatska još može ponuditi, iako Ivan Maloča iz Interfilma upozorava na polagano osipanje kadra, kao i raznovrsnost lokacija razdvojenih zanemarivim udaljenostima. No strancu treba konkretna financijska korist. Propisi uvedeni u vrijeme prošlih vlada namijenjeni su suzbijanju raširenog ‘muljanja’ na putnim troškovima, ugovorima o radu i najmovima potpuno su dotukli filmsku industriju.

Basso upozorava i na nedostatak filmske komisije, odnosno Vladine organizacije kakve postoje drugdje, kojoj je zadatak privlačiti medijske grupe na snimanje. Taj posao kod nas zapravo radi Jadran film. Kad se cijeloj priči doda podatak da u Europi gotovo više nema nacionalne filmske produkcije u stopostotnom omjeru, postaje jasno da je koprodukcija jedini način da se snimi ozbiljan film. Možemo se, dakle, ukratko ukrcati na vlak, na tome zaraditi i obnoviti poharanu domaću produkciju, ili možemo nastaviti sudjelovati sa zanemarivim udjelima u projektima koji će se onda pripisati drugima ili u kojima će se naš udio utopiti.

Nadu da će se stvari pokrenuti pruža inicijativa Hrvatske udruge producenata prema Hrvatskoj gospodarskoj komori kojom se, napokon, namjeravaju osigurati porezne olakšice za koprodukcije. Sporost i inercija ključne su riječi. S jedne strane niz nedostataka i zapinjanja, uobičajene bahatosti i nerazumijevanja, a s druge golem trud i stalno guranje koje, sporo ali dostižno, pomiče stvari s mrtve točke. Sreća je u nesreći da je atraktivnost zemlje za snimanje prilično fluentna kategorija, pa se stvari uvijek može popraviti, pogotovo zato što Hrvatska uistinu ima niz prednosti. No treba barem uplatiti listić za loto.