Kvaziinstitucije

(bivšem) premijeru Sanaderu ipak trebala dati prednost u odnosu na prethodnike, nijedan premijer, naime, nije otisao tako daleko u ismijavanju propisa kao što je to uspjelo Sanaderu. A ismijavani su, primjerice, antikorupcijski propisi, kontrola postupaka javne nabave ili Zakon o slobodnom pristupu informacijama itd. I tu će trebati provesti ‘desanaderizaciju’, ali ne ukinjanjem ili radikalnim mijenjanjem tih propisa, nego njihovim reaffirmiranjem.

Kako bi se izigrali propisi koje se nevoljko moralo usvojiti formirane su kvaziinstitucije, ili je njihova provedba povjerena osobama nakon čijeg su imenovanja ti zakoni brzo bili potisnuti na marginu. Primjerice, antikorupcijska borba u sustavu javne nabave.

Ubrzo nakon objavljivanja da je Europska komisija proglašila twinning projekt Državne komisije za kontrolu javne nabave najbolje provedenim takvim projektom izvedenim u praksi, Vlada je na sjednici zatvorenoj za javnost 17. rujna 2008. donijela odluku o smjenjivanju Gorana Matešića s dužnosti predsjednika Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave i predložila za novu predsjednicu Vlastu Pavličević, stručnu savjetnicu za imovinsko-pravne poslove u Središnjem uredu Porezne uprave. Nakon te smjene Europska komisija više nije hvalila twinning projekt u kontroli javne nabave u Hrvatskoj.

Priči o marginalizaciji treba pridodati i niz tzv. nacionalnih programa suzbijanja korupcije, koji formalno nisu bili zakoni ali su trebali imati zakonsku snagu, pri čemu je teško odrediti koji je od tih programa suzbijanja korupcije bio najneučinkovitiji.

Tijekom 2008. godine umjesto deklarativnih opredjeljenja da nešto treba napraviti (razina dotadašnjih antikorupcijskih strategija) EU je od Hrvatske zahtijevalo ostvarenje konkretnih ciljeva (benchmarks). Zbog toga su stručnjaci umjesto pisanja novog teksta nacionalne strategije borbe protiv korupcije predlagali konkretno izmjene propisa o javnim nabavama, sprječavanju sukoba interesa javnih dužnosnika, financiranju političkih stranaka, slobodnom pristupu informacijama itd.

Rok rješavanje zahtjeva za slobodni pristup informacijama na Upravnom sudu produljen je s prvotna tri na besmislenih 36 mjeseci. I nije to jedini primjer izigravanja roka rješavanja sudskih predmeta. U Hrvatskoj je izbjegnuto propisivanje toga što se smatra razumnim rokom u kojemu treba presuditi, pa je sudsko praksa odredila da je to rok od tri godine i toga se nastoji tvrdo držati, čime se odbija naknada štete zbog povrede tog roka ako nisu prošle tri godine.