Home / Biznis i politika / Političari i činovnici uništavaju dobre izvorne verzije koje su napisali stručnjaci

Političari i činovnici uništavaju dobre izvorne verzije koje su napisali stručnjaci

Oni znaju pisati zakone: Mihajlo Dika, Jakša Barbić, Željko Potočnjak. I dosad smo objavljivali tko je u Hrvatskoj sposoban napisati dobar zakonski tekst. Pobrojali smo, primjerice, prof. Mihajla Diku (dobra je napisao ovršni i stečajni zakon), akademika Jakšu Barbića (dobra napisan Zakon o trgovačkim društvima), dekana Željka Potočnjaka (dobra napisana izvorna verzija Zakona o radu).

No, izvorno dobre napisane verzije poboženih zakona političari i državni činovnici dopisivanjem su i prepravljanjem prometnuli u loše propise. Pravim autorima dobro napisanih izvornih verzija zakona možda jedino treba prigovoriti što nisu pravodobno točno razgraničili svoj rad od brižtina političara i državnih službenika. Primjerice, valja podsjetiti na nadopisivanja Ovršnog zakona bez znanja prof. Dike, pa onda ponovnog vraćanja u taj zakon onoga što je bilo izbačeno, i to u više navrata.

Za Sanaderovu je vladu bilo karakteristično da se posve odustalo od toga da zakone moraju pisati za taj posao dobro osposobljeni stručnjaci. Praktično ni iza jednog zakona predloženog za Sanaderova mandata nije stajala ozbiljna stručna studija u kojoj se makar pokušalo sagledati i pobrojiti pozitivne i negativne aspekte primjene konkretnog zakona.

Formirale su se, u pravilu, radne skupine koje su rijetko svoj posao radile kako treba. Najčešće su u te skupine imenovane osobe radi honorara, a stvarni posao odradili bi jedan ili dvojica anonimnih i slabo plaćenih stručnih savjetnika koji sve rade prema načelu ‘da se ne zamjere šefu’. Zbog toga se nije moglo ni doznati tko su autori pojedinih zakona (imenom, prezimenom, stručnim ili znanstvenim stupnjem koji su stekli), a osobito ne recenzenti, odnosno osobe koje su dale svoju stručnu ocjenu da nekompetentno napisani tekst zakona može ići u zakonodavni postupak!

Bilo bi nepravedno i ovom prigodom izostaviti ime osoba zaduženih za to da na sjednicu Vlade ili Sabora ne dopisje loš zakonski prijedlog. Svi zakoni (i oni loši) moraju proći stručnu provjeru u Uredu Vlade i Odboru Sabora za zakonodavstvo, koji su nadležni za provjeru usklađenosti prijedloga zakona s Ustavom, kao i za primjenu jedinstvene zakonodavne metodologije i nomotehnike.

Predsjednica Ureda Vlade za zakonodavstvo jest Zdenka Pogarčić, a predsjednik Odbora Sabora za zakonodavstvo Emil Tomljanović. Kad bi za to bilo volje, odgovornost za loše ili smijane zakone lako bi se mogla utvrditi.

No, ubrzo nakon dobivanja te presude, kojom je bilo dosuđeno pravo na informaciju (presuda, dođuše, nikad nije izvršena) procurila je informacija da je upravo ovih dana smijenjeni predsjednik Upravnog suda Ivica Kujundžić intervenirao i tražio na sjednici Vijeća sudaca Upravnog suda da se takvi predmeti više ne rješavaju tako brzo. Raspitali smo se tada je li ta informacija o produženju roka hitnosti točna. Odgovorila nam je tadašnja glasnogovornica Upravnog suda, sutkinja Ana Berlengi Felner, da Zakonom jest propisan hitan rok, ali ne i koliki je taj rok, te da će Upravni sud sve takve predmete rješavati unutar roka ne duljega od godinu dana. Time je neizravno potvrđena informacija da je hitan rok s prvotnih tri produžen na 12 mjeseci.

Duga lista loših zakona. No, ni taj se produžen rok više ne poštuje. Tužbu protiv ministra financija Ivana Šukera zbog uskraćivanja informacija o iznosima koncesijskih i rudarskih naknada kao prihoda državnog proračuna Upravni sud je riješio nakon godinu i pol, tek nakon što ga je Vrhovni sud zatražio da poveže postupak za ostvarenje prava na sudjenje u razumnom roku. Pritom je Upravni sud izbjegao riješiti meritum spora zbog formalnog propusta Ministarstva financija koje nije provelo dvostupanjski upravni postupak i sve vratio na početak, tako da ‘novi rok’ rješavanja ove tužbe počinje nakon što prethodna nije riješena godinu i pol. Ili, razumljivije, rok rješavanja zahtjeva za slobodnim pristup toj informaciji produljen je praktično na najmanje 36 mjeseci.

Rok hitnosti rješavanja zahtjeva za pristup informacijama od 36 mjeseci posve je besmislen. Time Upravni sud Hrvatske pretvara informacije u povijesne činjenice, jer podatak dobiven nakon 36 mjeseci dugoga administrativnog postupka više nije informacija, nego povijesni izvadak. I tako su suci Upravnog suda ismijali Zakon o slobodnom pristupu informacijama.

Dugačka bi bila lista loših zakona, kao što su Zakon o zabrani rada nedjeljom, Zakon o umjetnoj oplodnji, oba zakona o kriznom porezu, Zakon o nula promila, Zakon o zabrani pušenja itd. Sve te zakone trebat će se mijenjati, dorađivati ili ukliditi, ili su već ukinuti. Iz ovako na brzinu sastavljenog popisa loših zakona vidljivo je da nisu svi isključivo iz ‘zakonodavne radionice’ Sanaderove vlade, nego da se i Vlada premijerke Kosor žuri uključiti što prije sa što većim brojem promašenih zakona, koje će također trebati ‘desanaderizirati’, odnosno ‘dekosorizirati’.

Uostalom, sadašnja premijerka bila je potpredsjednica Sanaderove Vlade, što znači da je bilo iluzorno očekivati nove vjetrove u nekompetentnom zakonodavstvu nakon Sanaderova odlaska. Jedina je promjena zamjena skupih Sanaderovih ručnih satova jeftinim broševima, ali u zakonodavstvu nema ništa novoga. Trebalo bi objaviti imena službenika državne uprave koji su napisali loše tekstove navedenih zakona. To bi trebalo radi toga kako se tim službenicima više ne bi dodijelio zadatak pisanja nekih novih, još lošijih zakonskih tekstova.

Ne bi li i ministri iz čijih su djelokruga nekompetentni zakoni također trebali biti odgovorni, odnosno smijenjeni? Pa i u Saboru bi trebalo raspravljati o povjerenju Vladi koja je nastavila (pre)često predlagati nekompetentne zakone.

U Italiji su se vlade godinama mijenjale gotovo svakih mjesec dana, sve dok se Italija od zemlje s gospodarskim problemima nije svrstala među najrazvijenije zemlje na svijetu. Otad se vlade u Italiji rjeđe smjenjuju. I u Hrvatskoj se neće kriza prevladati sve dok se vlade ne počnu smjenjivati barem jednom u svakih 100 dana, slično kao prije u Italiji, sve dok ne dobijemo vladu koja će u prvih sto dana postići rezultate (osobito gospodarske) bolje od one prethodne.