POTICAJI

Otkako je ministar smirio seljake sporazumom o dodatnih 26,6 posto poticaja, ali samo za ratare koji posjeduju do 300 ha zemlje, veći poljoprivredni subjekti potiho, ali vrlo živo, rade pritisak kako bi i oni bili manje zakinuti. Očekuje se da će na sastanku potkraj tjedna Ministarstvo odlučiti da se poticaji za njih ne smanje 40 posto, nego 20-ak.

Sporazum koji su potpisali ministar poljoprivrede Petar Čobanković i Koordinacija seljačkih udrug o dodatnih 26,6 posto poticaja, ali samo za ratare koji posjeduju do 300 hektara zemlje, možda neće biti konačan. Postignut je u pomalo dramatičnim uvjetima nakon sukoba policije i poljoprivrednika u pretprošli ponedjeljak ujutro u jedan sat, i to nakon što Koordinacija nije htjela prihvatiti sporazum potpisan tri dana prije u kojem je sudjelovala i Hrvatska poljoprivredna komora. Taj je sporazum bio povoljniji jer je predviđao još 22 posto u repromaterijalu, ali za sve subjekte.

• U samo tri dana između dva sporazuma sa seljačima Čobanković je spasio najmanje milijardu kuna proračunskog novca koji je već bio spreman izdvojiti – ljutito je Lideru objašnjavao predsjednik HPK Darko Grivičić.

No da je Čobanković spreman na novi kompromis i da ni velike kompanije još nisu sve izgubile, potvrđuju informacije o njihovoj živoj aktivnosti u ovih desetak dana od sporazuma tijekom pohoda Čobankovića. Zauvijetila ih je blaga panika zbog skidanja 40 posto poticaja, što potvrđuju i informacije o Belju, gdje je, blago rečeno, vrlo ozbiljno shvaćena novonastala situacija, pa su nešto počeli poduzimati i prije seljačkih prosvjeda. No Belje, ali i druge velike kompanije, čekale su ishod pregovora sa seljačkim udrugama i bile su relativno zadovoljne sporazumom koji je predviđao dodatna 22 posto za sve subjekte, da bi se nakon njegova neuspjeha digle na noge.

• Vrlo su često ovih dana kontaktirali sa mnom iz velikih kompanija. Vjerujem da će se potkraj ovog tjedna na novom sastanku s ministrom Čobankovićem postići nov sporazum – kaže Grivičić. Prema novom razvoju događaja sporazum od ponedjeljka ne bi trebao brisati onaj tri dana prije, nego bi trebao biti samo njegova nadogradnja. To znači da bi 22 posto dobili svi poljoprivredni subjekti osim ratara sa zemljom do 300 hektara, koji bi dobili svojih 26,6 posto. To je prijedlog ‘velikih’, ali gotovo je sigurno da ni Čobanković neće biti toliko izdašan, pa se ipak očekuje bar mali kompromis prema kojem bi se poticajima ‘upumpalo’ manje novca negoli primjenom obaju sporazuma.

Koliko znači novi zaokret u politici poticaja, možda najbolje objašnjava član Uprave osječkog Žita Ilija Nedić, koji procjenjuje da bi se smanjenjem poticaja za prijašnjih 40 posto smanjila ulaganja po proizvodnom hektaru, što bi u konačnici utjecalo na manju ukupnu proizvodnju i u skladu s time manju efikasnost ukupne ratarske proizvodnje. Tako bi se na rub egzistencije dovela većina velikih tvrtki koje se bave ratarskom proizvodnjom. Pri tome ne treba smetnuti s uma, upozorava, da su i malim proizvođačima (s manje od 300 hektara) u konačnici smanjeni poticaji, što nije situacija u kojoj se danas nalaze konkurentske proizvođači u zemljama EU.

• Kao posljedica mogu se očekivati i pogoršanje vanjskotrgovačke bilance poljoprivrednih proizvoda te pad poljoprivredne proizvodnje u 2010. – kaže Nedić.

Zato će najava novog sporazuma, ovaj put između Čobankovića i predstavnika velikih kompanija, biti melem na ranu svim poljoprivrednim subjektima kojima su poticaji smanjeni. Trebao bi se realizirati u korist velikih, a da ne našteti mnogo (ili nikako) malima. To, dođuše, neće utjecati na stabilnost poljoprivredne proizvodnje jer će umjesto 60 posto kompanije dobiti 80-ak posto predviđenih poticaja, a mali ratari vjerojatno nešto više, ali svakako će ublažiti pad poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj u ovoj godini. Kako god bilo, i s novim sporazumom, na kojem se radi u tajnosti, ova će godina značiti golo preživljavanje. Ipak, dobro je da su u Ministarstvu shvatili, pa makar i nakon pohoda ‘velikih’, da bez njih nema spasa hrvatskoj poljoprivredi.

Nije floskula da vrijedi oslanjati se na malo gospodarstvo, uvjeran je Nikšić. Kriza je ciklična i normalna pojava, sastavni dio ekonomskog ciklusa poduzetničke organizacije. Mali tu imaju prednost jer su njihovi menadžeri vještiji u sagledavanju široke slike, spretnije reagiraju na situacije, brže donose odluke i suočavaju se s njihovim posljedicama kakve god one bile. Ukratko, lakše se prilagođavaju. U klasterima bi se, možda, lakše stvorila klima za poticanje još jednoga presudnog faktora preživljavanja malih tvrtki – kulture partnerstva. Kod nas ona nije previše razvijena, samo je slučajna pojava; partnerstvo se najčešće raspada u početku, kod pitanja tko je tu glavna ‘faca’, a cilj se gubi iz vida.

• To je nužno kvalitetno dogovoriti s ljudima i predstaviti im prednosti partnerskih odnosa – komentira Nikšić i naglašava da je to važan faktor preživljavanja i razvoja malih i mikropoduzeća.

Naime, svjedoci smo da velike ribe jedu male, što u malom i inovativnom poduzeću uglavnom guši kreativni potencijal. Dovoljno je da konkurentska tvrtka kupi 51 posto udjela tvrtke – i prestaje autonomija. Partnerstvo, štoviše, omogućava bolju poziciju u pregovorima s većim igračima i osigurava opstanak. Međutim, Nikšić je uvjeren da će mali poduzetnici koji su već pokazali da plove preko svih zapreka pronaći unutarnju snagu da potaknu i te mehanizme koji bi im osigurali prijateljsku klimu za razvoj. No mnogo je toga na institucijama sustava, pa i bankama, kojima poslovanje po modelu održivog razvoja zasad očito nema većeg značenja.