Home / Poslovna scena / Prekršajni zakon: ekspres suđenja bez prava na žalbu

Prekršajni zakon: ekspres suđenja bez prava na žalbu

Potpunim zanemarivanjem korupcije i učestale samovolje lokalnih moćnika problem prekobrojnih drugostupanjskih postupaka na prekršajnom sudu ‘riješen’ je njihovim ukidanjem.

Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napis, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatelje Lidera kao pojedince u njihovim nerazmjernim sporovima s glomaznom državnom upravom.

Prekršajnim zakonom smanjena su prava građana na nepristranu provjeru (ne)zakonitosti rada državne uprave, osobito policije i prvostupanjskih prekršajnih sudaca. O tome je u ovoj kolumni objavljen napis prije točno 13 mjeseci. Čitatelji još reagiraju na taj napis iako je od njegova objavljivanja proteklo više od godinu dana. Najčešće su čitatelji nezadovoljni postupcima policije, nešto manje presudama prekršajnih sudova, a svi izražavaju čuđenje da nemaju pravo na žalbu i drugostupanjski sudski postupak.

Većina čitatelja ocjenjuje neustavnim i suprotnim Europskoj konvenciji ukidanje prava na dvostupanjsku sudsku zaštitu. No, u međuvremenu je Ustavni sud poslušno odbio postupak ocjene ustavnosti jednostupanjskih presuda. I tako, zasad, ostaje važećim olako ukinuto pravo na dvostupanjsku sudsku zaštitu, koje se opravdava prevelikim brojem predmeta u zastari. Kao da su se građani žalili u tako velikom broju bez razloga protiv korupcije i samovolje lokalnih moćnika.

Samo u posljednja dva tjedna javilo se četvero čitatelja: iz Zagreba se javio čitatelj žaleci se na postupak prometne policije iz Grubišnog Polja i pita što može nakon što mu u prvostupanjskoj presudi piše da nema pravo na žalbu? Javila se i čitateljica iz Rijeke zabrinuta zbog žurnog jednostupanjskog sudskog postupka na prekršajnom sudu protiv njezina maloljetnog sina kojega je policija prijavila zbog ‘prekršaja u kojem nije zatečen’, kao što to protupravno lijepo piše u ‘obveznome prekršajnom nalogu’.

No, u istom razdoblju mi se javilo čak dvoje čitatelja iz Makarske, čemu valja pridodati još dvoje otprije. To je relativno velik broj iz mjesta veličine Makarske.

Navelo me to na to da se raspitam i kod ostalih znanaca iz Makarske i svi su potvrdili da su čuli o bahatosti lokalnih policajaca, umreženih od Brela do Metkovića.

Prisjetio sam se i fizičkog razračunavanja tada bivšeg makarskog suca s pokojnim kolegom Ercegom, urednikom Makarske kronike. Zvao sam kolege u tom listu i potvrdili su mi da se i njima žali (pre)velik broj čitatelja na brutalnost lokalne policije te da i u ovom broju objavljaju jedan tekst na tu temu. A za napadača na pokojnog kolegu Ercega rekli su da je očito bio uvjeren kako je dovoljno moćan da si to može dopustiti, jer običan građanin se u to ne bi upustio.

Jedan čitatelj iz Makarske tvrdi da probleme ima nakon što je podnio prijavu protiv policajaca, koju su, kaže, potvrdili i u Ravnateljstvu policije. A čitateljica iz Makarske piše: ‘Tri godine suprug i ja vodimo bitku s makarskom policijom i sudom, i to sve zbog dvojice lokalnih šerifa (policajaca) koji su se uvukli nepozvani u naše živote…’

Umjesto drugostupanjske provjere (ne)zakonitosti prekršajnih prijava, Prekršajni zakon predviđa da prekršajni okrivljenici mogu državnom odvjetniku RH podnijeti prijedlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti (poništenje prvostupanjske odluke) i usporedno podnijeti ustavnu tužbu. No, ustavnu tužbu bi ipak trebao pisati odvjetnik (ili pod određenim uvjetima osoba s položenim pravosudnim ispitom), jer ostali građani kao ‘neuke stranke’ to, u pravilu, ne mogu.

Odvjetnik za sastavljanje takve tužbe, međutim, naplaćuje pet tisuća kuna. Pritom tužba ne odgađa izvršenje jednostupanjskih dosudene prekršajne kazne. Sve je napravljeno kako bi se prekršajne okrivljenike jednostavno odvratilo od zahtjeva za zaštitu prava. Sve veći broj nezadovoljnih građana upozorava da Prekršajni zakon vapi za hitnim ‘popravkom’.