TRAST Sudbinska uloga žice ustupljene Željezari

Trast, još jedan od preživjelih, nekadašnjih ponosa splitske privrede, prolazi dramatične dane. Nije samo riječ o nepotvrđenim ali i nikad javno opovrgnutim napisima o Uskokovoj istrazi koja se, u sklopu akcije ‘Bankomat’, navodno provodi već pola godine, nego ponajprije o sve dramatičnijim poslovnim okolnostima. Visoka zaduženost, pad prometa i iznimno slaba mogućnost naplate potraživanja guše vodeću hrvatsku tvrtku u međunarodnom otpremništvu.

Sudbina Trasta i njegovih 320 zaposlenika danas je u rukama banaka i samo od njihove procjene i spremnosti da pokažu visok stupanj povjerenja u njezin potencijal i razvojne mogućnosti ovisi budućnost te tvrtke. Koliko je zadužen i u kakvom je stanju Trast danas, poslovna je tajna, pa predsjednik Uprave Tomislav Bota pozivajući se na tu činjenicu odbija govoriti o konkretnim brojkama. Medijske navode smatra čistim spekulacijama koje također ne želi komentirati.

Maksim-Nikola Antonijević, nekadašnji veoma uspješan direktor i bivši suvlasnik Trasta koji se vratio iz mirovine da pomogne angažmanom u Nadzornom odboru, nešto je određeniji i, ocjenjujući trenutačnu situaciju veoma napetom, smatra da se Trast može izvući ako to banke prepoznaju. Prema njegovu mišljenju, šanse su pola-pola.

Neki ih lociraju nekoliko godina unazad kad je Trast (nekad snažan Transjug) još živio na visokoj nozi. Stabilne uprave i dobre poslovne okolnosti gradile su snagu te tvrtke desetljećima, a na njezinu čelu u tridesetak godina bila su samo tri prva čovjeka – Špiro Vuljan, Marko Vrkić koji je proveo privatizaciju i Maksim-Nikola Antonijević. Trast je stabilnost održao i u teškim ratnim vremenima izbjegavši sudbinu mnogih uspješnih tvrtki. Ostao je unatoč nasrtajima politike i novih tajkuna i u potpunom vlasništvu zaposlenika, s nekolicinom krupnijih, ambicioznijih dioničara.

Za profitabilni Trast zanimale su se najveće svjetske tvrtke, obavljao se i due diligence, ali posao nije sklopljen. Suočeni s opasnošću da, mislio se, veoma skorim ulaskom u EU i prestankom carinjenja ostanu bez više od 60 posto tadašnjih prihoda, suvlasnici Trasta počeli su tražiti partnera koji je imao iskustvo u poslovima logistike. Našli su ga, putem poznatog poduzetnika Frane Gattina u Beču, u znatno manjoj ali solidno afirmiranoj tvrtki Globecargo. Manji partner je margin kreditom HPB-a kupio Trast.

Najprije većinski paket, uz opciju sigurnog stjecanja još četvrtine dionica, a potom kupnjom od malih dioničara i konačno istiskivanjem preostalih dioničara 2008. godine. Danas je tako Trast u potpunosti vlasništvo Globecarga, koji je zajednička tvrtka današnjih članova Uprave Trasta. Tomislava Bote i Miljana Begovića. Odmah nakon preuzimanja započeli su sinergijski procesi i u roku od pola godine cjelokupno poslovanje Globecarga prebačeno je na Trast.

Tomislav Bota ističe da je jako zadovoljan jer s ponosom može ustvrditi da je integracija u potpunosti uspjela. Jer, prema nekim pokazateljima, Trast je danas među prva tri logističara u Hrvatskoj, s naglašenom željom i ambicijom da u sljedeće tri godine postane vodeći. U svakom slučaju, Trast je najveći hrvatski logističar.

Trastu je otegotna okolnost i to što nije dio neke velike korporacije ili globalnih logističara poput konkurencije iz Europske unije. Unatoč svemu Tomislav Bota ističe kako o ponovnoj prodaji tvrtke uopće ne razmišlja i da unatoč teškoj situaciji vjeruje u realizaciju razvojnih programa. Trenutačno se ozbiljno razmišlja o dokapitalizaciji, čime bi se ubrzali razvojni procesi i provedba planiranoga investicijskog ciklusa. Navodno postoji partner s kojim se ozbiljno pregovara. U jak, stabilan Trast neki očito još vjeruju.

Veliki, najvažniji Trastovi partneri su kolabirali ili drastično smanjili opseg poslovanja. U Splitu i Dalmaciji poslovna aktivnost pala je gotovo na minimum, a to se snažno reflektiralo na Trast. Znakovita je u tom smislu priča s famoznom žicom kojom bi se trebala aktivirati zamrsla proizvodnja u Željezari Split, a koja je pod kontrolom Trasta. Razlog zapljenje žice je višemilijunski iznos (navodno oko šest milijuna kuna) koji je Trast uplatio državi na ime PDV-a i carinskih davanja u ime Željezare, a koja su ostala neplaćena. Žica je stigla u slobodnu zonu Luke Split u jesen 2008. godine i smještena je pod carinski nadzor, Željezara je potpuno prestala s radom, a Trast je iskoristio pravo retencije, s obzirom na to da jedini kao registrirani korisnik u slobodnoj zoni može raspolagati žicom.

Da zaplet bude potpuniji, čini se da je žica vlasništvo Zlomrexa, a ne Željezare Split, po staroj navodi odbijali poljskih vlasnika da vrijednost uglavnom pripada njima, a obveze isključivo Željezari. No, bilo ovako ili onako, količina žice u Slobodnoj zoni Luke Split iznimno je važna iako ne rješava, trajnije, problem Željezare. No ništa manje važna je i za Trast koji je spreman na dogovor s nadležnima u Vladi kako bi se konačno izborio za svoj, toliko potreban novac. Apsurdno bi bilo da Željezara započne s jednomjesečnim radom, a da se Trast odrekne i žice i novca.

Činjenica da Trast danas nudi cijeli niz usluga, bila je spasonosna u najtežim trenucima, ali to je omogućilo tek djelomično kompenziranje velikog pada prihoda. Logistika radi dosta dobro, ali nije visoko profitabilna. Stoga se prišlo znatnom smanjenju svih relevantnih troškova poslovanja i snažnijoj promociji usluga na tržištu. Svjetlo u tunelu još se ne nazire. Nadamo se da ova godina neće biti lošija od prošle, kaže Tomislav Bota, naglašavajući kako je za tvrtku iznimno važno da se što prije popravi likvidnost, ponajprije velikih kompanija i države.

Jesu li, osim objektivnih negativnih okolnosti, neugodnoj situaciji u kojoj je Trast kumovale i neke pogrešne procjene? Jesu li se krediti trošili nenamjenski, ponajprije za kupnju nekretnina? Na ta pitanja teško je dobiti odgovore iako se o tome priča po kuloarima. I ne samo to.

Kada je takva vrsta imovine u pitanju, otvorio se još jedan, pomalo neočekivan problem. Naime, Trast je zemljišno-knjižni suvlasnik iznimno vrijedne zgrade Terminala u splitskoj gradskoj luci, u čijoj je gradnji još prije 30-ak godina sudjelovao. Tu je i sjedište tvrtke. No ta je vrijednost preko noći postala upitna jer je Republika Hrvatska pokrenula postupak radi utvrđenja pomorskog dobra. Postupak je u tijeku i u Trastu izbjegavaju komentar kako ne bi eventualno prejudicirali sudsku odluku.

Što, dakle, očekuje Trast i postoji li put kojim se nekad iznimno snažna tvrtka može vratiti na poziciju stabilnog i profitabilnog poslovanja? U Upravi potvrđuju da dugoročno razmišljaju o ulaganju u vlastiti logistički centar, čime bi se supstituirao najam i povećao kapacitet postojećeg velikog centra.

To bi bila svojevrsna kruna znatnijih ulaganja u segmentu ugovorne logistike i ekspresne dostave tijekom posljednje tri godine. Zahvaljujući tomu danas ta poslovna linija ima više od 35 posto prihoda uz tendenciju rasta.

Trastovi vlasnici procjenjuju da hrvatsko tržište ima iznimno velik potencijal u segmentu outsourcing-usluga pa će se u bliskoj budućnosti pokušati osigurati sredstva za daljnji razvoj u tom poslovanju. U planu je da se do 2012. godine provede investicijski ciklus iako je potpuno jasno da sredstva za takvu investiciju nisu lako dostupna u ovim teškim vremenima.