Trilaterala Pahor – Kosor – Tadić učinkovitija je od EU

Već je samo iniciranje samita lidera postjugoslavenskih država najava drukčijeg pristupa rješavanju sporova među državama nastalim iz bivše Jugoslavije.

Pahor ni trilaterale Pahor – Kosor – Tadić ne bi bilo bez važne američke uloge. Kakvi su izgledi da srednjoročno takav model privede kraju državne projekte na Balkanu i sredi susjedskie odnose?

Za početak, Europska se unija sigurno pokazala kao neefikasna politička menadžerica na Balkanu – kako ratna tako i poslijeratna. Nijedan se ozbiljni problem nije riješio bez američkog angažmana. Katkad su ta rješenja bila nesavršena, katkad loša – ali bila su rješenja. Drugo, kad lideri postjugoslavenskih država sjednu za isti stol, sa službenim tablicama ili bez njih, i kad su na meniju njihovi sporovi i neriješena susjedskie pitanja, oni točno znaju o čemu govore, znaju jake i slabe točke protivničkih strana. A kad za stol sjednu lideri EU ili njihovi izaslanici, neki jedva da znaju na karti pokazati države o kojima razgovaraju, a drugi dobro znaju kako pojedine konflikte uklopiti u vanjskopolitičke interese svoje države. Treće, kad regionalni lideri okupljeni oko stola na zatiljku osjete budni pogled tete Hillary, odmah postanu spremniji za dogovor i kompromis. Jer unatoč oslabljenu političkom utjecaju SAD-a na ovom području jačeg utjecaja zasad nema. I četvrto, osim međusobnih sporova oni imaju i mnogo zajedničkih interesa: infrastrukturne projekte, kako energetske tako prometne, gospodarsku suradnju, ekološku zaštitu, regionalnu sigurnost… A to opet potiče na dogovor.

Narogušenost pojedinih članica EU na kranjski samit pokazuje da je uza sve probleme s dolaskom i tituliranjem sudionika prepoznat njegov potencijal kao nove formule rješavanja postjugoslavenskih sporova. Jer ako model zaživi, to bi značilo i jačanje srednjoeuropske regionalne povezanosti u Uniji i na njezinim rubovima. Uz američki utjecaj značilo bi to i jačanje njemačkoga i austrijskog utjecaja na Balkanu. Za neke druge države bio bi to gubitak Balkana kao teatra za stalna politička ‘potkusurivanja’.

Još dok je proces na početku za Hrvatsku je kao važnu sudionicu toga novog modela rješavanja postjugoslavenskih sporova vrlo važno imati definirane nacionalne prioritete i jedinstvenu vanjsku politiku prema rješavanju ključnih bilateralnih ili regionalnih pitanja: od graničnih sporova ili tužbe za genocid do ustrojstva BiH.

Komplementarnost predsjednikove prve turneje: Slovenija, Austrija, Mađarska s premijerkinom ulogom u trilateralni i u pripremi kranjskog samita možda je znak da je zajednička vanjska politika Banskih dvora i Pantovčaka moguća. Štoviše, da je blizu.