Jelašić nije uspio obraniti trezor od Vladina posezanja

Čini se da je najveća bitka najprije obožavanog, a potom omraženog predsjednika SAD-a Baracka Obame završila njegovom pobijedom. Nakon više od godinu dana neviđene medijanske makljaže, rata svim sredstvima na svim frontama, Obama je progurao najvažniju točku svog programa i jedno od najvažnijih obećanja svoje predizborne kampanje. Njegov uspjeh utočio je veći što je uspio izvesti ono što su mnogi prije njega pokušavali, ali nisu uspjeli (njih sedmero, točnije). No čovjek se teško može probiti kroz ocean istina, poluistina i laži ispletenih u tih godinu dana i uhvatiti Obamacare (zdravstvo po Obami), kao što su Amerikanci prozvali njegovu reformu, za glavu ili za rep, što je vjerojatno i bio nečiji cilj od samog početka. S jedne strane republikanci i desničari na samu spomen bilo kakvog mijenjanja zdravstvenog sustava pokrenuli zaista rijetko viđenu kampanju protiv, no još više zabrinjava činjenica da je niz ljudi na posve suprotnom spektru političkog mišljenja jednakom žestinom napadao donesen zakon smatrajući ga ne socijalističkom, nego kapitalističkom podvalom. Zato nimalo ne začuđuje da većina Amerikanaca zapravo nema pojma što se u nedjelju dogodilo u Kongresu.

Nesumnjivo se ipak zna da je Kongres odobrio Obamin prijedlog uvođenja univerzalne zdravstvene skrbi s 219 glasova za naspram 212 glasova protiv. Druga je činjenica da nije baš riječ o univerzalnoj, nego o gotovo univerzalnoj zdravstvenoj skrbi, odnosno proširenju na 32 milijuna Amerikanaca koji dosad nisu imali nikakvu zdravstvenu skrb. Ostalo ih je još nekoliko milijuna (pet posto stanovništva), koji će pričekati nekog drugog Obamu. Treće, Vlada će sufinancirati osiguranje najsrošnijima, ali presudna klauzula ‘javne opcije’, kojom bi se država natjecala s privatnim osiguravateljima, odavno je odstranjena, pa se tako bit cijele reforme uglavnom izgubila još u prosincu prošle godine. Dapače, privatni osiguravatelji, među najglasnijim protivnicima, dobili su nova 32 milijuna korisnika osiguranja koje će subvencionirati država, a da pritom država neće izravno konkurirati privatnim kompanijama. To vjerojatno objašnjava gnjev onih koji su na početku bili za reformu. Reformu će platiti porezi na bogate, industriju vezanu uza zdravstvo i skupe oblike zdravstvenog osiguranja (cadillac insurance plan). Peto, odbijanje izdavanja police osiguranja bit će zabranjeno i osiguravateljske kompanije morat će objasniti povećanje premija, ali i platiti rabat potrošačima ako su na tržištu velikih grupa potrošili manje od 85 posto svih premija na medicinsku njegu. Drugim riječima, premalo trošenje za njegu kažnjavat će se povratom novca korisnicima police. No uz 32 milijuna novih mušterija to će im vjerojatno lakše pasti. Najveći su gubitnici, izgleda, bogati pojedinci i obitelji, što objašnjava uporni gnjev republikanaca, čak i nakon Obamine odustajanja od državne skrbi.

Istup republikanaca zapravo je posve jednostavne naravi i odnosi se na povećani trošak koji će reforma značiti za svezi proračun i pojedince, između 940 milijardi i bilijun dolara, iako je nestranački Odbor za proračun prošli tjedan zaključio da će reforma u deset godina smanjiti deficit za 143 milijarde dolara i za još 1,3 bilijuna u sljedećih deset godina. Daljnja ideološka nadogradnja i jeftine demagogije gore o socijalizmu i prodiranju države u sustav i odnos pacijent – liječnik, što je zapravo točno, samo je veliko pitanje u kojoj je mjeri to loše. Primjerice, ako odnosa pacijent – doktor uopće nema jer si pacijent ne može priuštiti da uspostavi takav odnos, onda državno upletanje teško može biti loše, pogotovo ima li se na umu opseg upletanja koji i nije impresivan. Prebacili se fokus na troška, jednostavne kategorije u kojima su razlike ideološke prirode, na priču o slobodnom tržištu i osiguravateljskim kompanijama, rasprava počinje poprimati daleko lošija određenja. Privatni monopolisti dosad su mogli odlučivati što je opravdan trošak, koga osigurati, koliko vrijedi skrb o nekome, je li ona potrebna ili nije te imaju li oni uopće obvezu platiti zdravstvenu skrb, što je jedan od najnakradnijih sustava u povijesti, u sukobu sa svojom svrhom. Zaista, zašto bi privatna kompanija platila zdravstveni trošak ako na to nije prisiljena? Zašto bi snizila svoj profit? Korisnik police, s druge strane, nema izbora. On ili plaća osiguranje ili ga ne plaća, pa ga i nema. Neke su od ovih stvari promijenjene, no bit zapravo nije.

Druga koncesija konzervativcima, osim nefinanciranja abortusa, jest isključivanje ilegalnih imigranata iz korištenja državnih subjekata, pa time i cijele priče. Ukupni trošak cijele reforme nije moguće u ovom trenutku izračunati, što je i razumljivo s obzirom na to da je riječ o zaista sveobuhvatnom remontu sustava koji je u svakom slučaju skup. Osim toga, brojke i financijska logika variraju od analitičara do analitičara, od političara do političara i od interesa do interesa, pa je to teže zaista proniknuti istinu, što objašnjava paušalnost ocjena s obiju strana, tijekom cijelog procesa donošenja zakona. Sljedeća važna stvar koju mnogi previdaju jest nužnost usklađivanja ‘senatskog’ i ‘predstavničkog’ prijedloga. Naime, Senat je izglasao svoj prijedlog koji je Predstavnički dom prihvatio u nedjelju, ali i odmah potom dodao izmjene koje sad pak Senat opet mora potvrditi, no ovaj put s manjom većinom, tvrde demokrati, jer je riječ o novom zakonu koji se odnosi samo na mirenje proračunskih stavki, a ne supstrata. Na kraju, zapravo nije bitno što će ostati od Obamacarea jer je i ovaj prijedlog već temeljito iskazapljen i lišen presudnog elementa, ‘javne opcije’, kojom bi država izravno konkurirala privatnim osiguravateljima. Hoće li ostati u obliku koji je upravo izglasan ili će se mijenjati, sasvim je nevažno jer je i ovako riječ o razvodnjenom i okljaštenom zakonu koji nije riješio bit problema, dapače, još je malo pomogao onima kojima je to najmanje trebalo.

Guverner Narodne banke Srbije (NBS) Radovan Jelašić u utorak je podnio ostavku. Prema njegovim riječima, razlozi nisu politički, nego osobni. Kako će tu vijest podnijeti njegov dugogodišnji štitečnik – dinar, kojem već dulje nije dobro, pitanje je koje će idućih dana okupirati svakoga gospodarstvenika u Srbiji.

Već je šest godina Jelašić na čelu Narodne banke Srbije. Ovo mu je drugi mandat koji istječe tek 2012. godine, no neće dočekati završetak. U vrijeme kad je stupio na dužnost najčešće postavljano pitanje bilo je hoće li euro prijeći psihološku granicu od 70 dinara. Jelašić je odgovarao onako kako odgovara i danas, a to je da on to ne može predvidjeti, no da mu je cilj dugoročna stabilnost nacionalne valute.

Psihološka granica u međuvremenu se podigla na 100 dinara za euro, pa ako gledamo samo brojke, nije uspio u stabilizaciji domaće valute. No ako znamo kako gospodarstvo u zemlji funkcionira, koliki su deficiti u trgovini s inozemstvom i kakav je odnos vlasti prema novcu kad ga ima – onda je Jelašić i uspio u namjeri. Jedini su i tada vikali kako dinar treba vezati uz tečaj eura, a drugi kako je precijenjen. Uvijek je to bila borba između uvoznog, većinskog lobija i onog izvoznog. Tko je izlazio kao pobjednik, ne treba govoriti kad se zna koliko je tanak izvoz.

Jelašićeva je ostavka odavno višjela u zraku. Udaljio se od matične stranke i čovjeka koji je najzastupljeniji za njegovo postavljanje (Mladen Dinkić i G17 plus), a odnos s ministrom u Vladi nimalo nije nalikovao suradnji. On u kupe, a oni u špade. Tako je to izgledalo gotovo u svakom trenutku svih ovih šest godina. Paradoxalno je da je to bio slučaj i s nekadašnjom suradnicom, bivšom viceguvernerkom u NBS-u Dianom Dragutinović, koja sada obavlja dužnost ministrice financija. Vladi treba novac, a ima ga u NBS-u. Posve jednostavno.

Daleko od toga da je i Jelašić bezgrijehan. Za vrijeme njegova mandata NBS je potresala afera ‘Kofer’ čiji su akteri bili sadašnji ministar policije Ivica Dačić i tadašnji viceguverner NBS-a Dejan Simić kojem krivnja za primanje mita još nije dokazana i koji neometano radi kao savjetnik u NBS-u. Od tada je prošlo četiri godine.

Jelašić je najavio da će ostati na dužnosti dok Skupština Srbije ne izabere novoga guvernera i da njegova odluka ni po kojim uvjetima neće biti promijenjena. O odluci je obavijestio premijera Cvetkovića i predsjednika Tadića koji su, kako to agencije ističu, pozitivno ocijenili njegov dosadašnji rad.

Jedino pozitivno u tom odnosu jest Jelašićeva ostavka jer im je ostavio put k trezoru u trenucima kada se otvoreno najavljuju povišene plaća i mirovina iako je jasno da novca za bacanje nema. U blagajni su na stotine milijuna eura iz MMF-a, a to je pravi izazov za vlast koja je ogrizla u populizmu, korupciji i nepotizmu.

Jelašićevim odlaskom put im je otvoren, no to ne mora značiti da će dinar drastično slabjeti. Ako je suditi prema dosadašnjim stavovima iz Vlade, vjerojatnije je da će ga dodatno vezati za euro, a to bi onda definitivno značilo i propast bilo kakvih privrednih aktivnosti usmjerenih izvozu. Natječaj od utorka otvoren je. Fotelja je u ovom trenutku poprilično vruća, zato će biti zanimljivo vidjeti tko će biti žrtvovan na oltaru domovine.