Željko Mirković: Za razliku od općeg trenda privatizacije bivšega društvenog vlasništva, Grad Vrbovsko kupio je Pilanu Drvne industrije Vrbovsko koja je nakon švicarsko-indonezijskog vlasništva završila u dugovima i stečaju. Odakle inicijativa za takav potez? S obzirom na loša dosadašnja iskustva još od 2001., kad je većinski vlasnik DIV-a postala švicarska tvrtka s indonezijskim kapitalom Enderley Global Holding, i iz bojazni od dolaska mogućih kupaca kojima proizvodnja ne bi bila cilj, Grad je odlučio uzeti stvar u svoje ruke i pokrenuti proizvodnju u pilani DI Vrbovsko. Unatoč ulaganjima EGH-a, s druge strane prihod tvrtke je odrazio kanalima poznatima samo nedodirljivom menadžmentu, a vjerojatno je krajnji cilj trebalo biti gašenje proizvodnje, preuzimanje i prenamjena prostora cijele poslovne zone i DI Vrbovsko u druge svrhe. Odlukom Skupštine vjerovnika, nakon neuspjela triju pokušaja prodaje DIV-a, oglašena je prodaja upravne zgrade, pilane i tvornice stolaca kao zasebnih cjelina.
Kako ste uspjeli politički usuglasiti stajališta i realizirati ideju ponovnog ‘podruštvljavanja’ privatizirane i ekonomski izrabljene imovine? Prije te odluke lobirali smo i na političkom planu u nastojanju da nam se javi neki ozbiljni kupac, no recesija je posebno pogodila drvnu industriju i nije nam išla na ruku. Na kraju je ideja da Grad kupi pilanu jednoglasno na Gradskom vijeću šarolikoga stranačkog sastava, jer smo svi pokretanje proizvodnje i zapošljavanje prepoznali kao naš oblik borbe protiv krize. Kao preduvjet za provedbu te odluke izvršili smo rebalans gradskog proračuna i plaćili izlicitiranih 2,4 milijuna kuna. U toj opremljenoj industrijskoj zoni, odlučili smo sami početi proizvodnju, a potom na tih 3,8 hektara površine pilane uvesti u poslovanje i neki drugi zainteresirani subjekt.
