Hrvatska bi morala imati štednju veću od ukupnih investicija

Hrvatska je u krizi. Kontrakcija BDP-a u 2009. bila je 5,8%, a kretanja početkom ove godine ne pružaju optimizam za rast. BDP je 2009. bio samo 6,8% veći nego 1989., industrijska proizvodnja bila je manja 25,7%, a poljoprivredna proizvodnja pak 20,8. Te se posljedice ekonomske politike mogu sažeti u sljedećem:

1. niska zaposlenost: otprilike 42%; broj zaposlenih danas je manji nego prije 20 godina (nezaposlenost se od rujna povećala 66 tisuća),

2. (pre)zaduženost: ukupan je dug stanovništva, države i korporativnog sektora otprilike 65 milijardi eura (146% BDP-a), a vanjski dug 43,5 milijardi eura (96,5%),

3. deficit: robna razmjena s inozemstvom (otprilike 20%) i na tekućem računu bilance plaćanja (otprilike 6%),

4. domaća proizvodnja stalno je niža od domaće potrošnje,

5. konkurentna je sposobnost smanjena.

Službeno su se iznosile ocjene o tzv. makroekonomskoj stabilnosti, međutim ako se primijeni analiza Mundell-Flemingovim modelom, zaključuje se da je glavno obilježje hrvatskoga gospodarstva – neravnoteža, unutarnja i vanjska. Naime, domaća ponuda stalno je manja od domaće potražnje (unutarnja neravnoteža), a ravnoteža se uspostavlja vanjskim zaduživanjem. Vanjska neravnoteža također je kronična, odnosno stalan je deficit na tekućem računu. Kad se u model uvrste BDP, relativne cijene (cijene i tečaj), kamate, novčana masa, štednja i investicije, proizlazi da se ekvilibrij uspostavlja tako da su sve navedene varijable u funkciji cijene i tečaja, pa su tako to postali ciljevi ekonomske politike. To (dugoročno) nije održivo.

Poremećeni su i odnosi između tzv. tradable i non-tradable sektora, što je vezano i uz proces konvergencije EU. Za analizu tih odnosa upotrebljava se Balassa-Samuelsonov teorem. Bez toga teško je razumjeti npr. rast cijena komunalnih usluga, pa čak i štrajk zaposlenih u sektoru obrazovanja.

Prethodno je navedeno zato što takva kretanja neizbježno prouzrokuju krizu (na to sam upozoravao u radovima prije više godina), a kad se tomu doda utjecaj svjetske krize, najveće dosad, može se tek razumjeti razmjera krize. No običnim riječima može se zaključiti da pogrešne odluke, uključujući one o pretvorbi i privatizaciji, kad-tad dolaze na naplatu, odnosno nastavak takve ekonomske politike još bi produbio krizu.

Izlaz iz krize podrazumijeva napuštanje svega onog što je prouzročilo krizu, a okvir buduće ekonomske politike treba uvažavati sljedeće: (1) nepovoljne sadašnje uvjete kao što su prezaduženost, niska konkurentnost… (2) probleme gospodarstva EU i (3) velike svjetske promjene jer se ekonomska moć seli na Daleki istok, odnosno u Kinu.

Središte buduće (makro)ekonomske politike, prema (n)ovomu modelu, treba biti odnos štednje i investicija, koji je u proteklim razdoblju stalno bio negativan. Na primjer, 2008. štednja je bila 19,6 posto BDP-a, a investicije 30,8 posto, (negativna razlika 11,2 posto BDP-a). Danas je štednja na 17,5 posto BDP-a, a investicije na 24 posto (negativna razlika 6,5 posto BDP-a).

U modelu dinamične promjene postupno, npr. u pet do sedam godina, nacionalna štednja postaje veća od investicija. Nadalje, taj se odnos modelira u odnosu na državu i na ostali dio. Uvjet su i kriterij tog modela rast produktivnosti (fizičkog i ljudskog) kapitala te tehnološki progres. Ekonomska politika, dakle sve vrste, i to (a) fiskalna politika, (b) monetarna, (c) tržišta i cijena, (d) dohodaka, (e) odnosa s inozemstvom te (f) regionalna politika, također dinamički, u funkciji su tih ciljeva u modelu štednja – investicije. Primjerice, ti se ciljevi postižu i usklađuju fiskalnom politikom, porezima i drugim mjerama, monetarnom relativne cijene, kamate itd.

Hrvatska će postati članica EU, ali tada ne prestaje realizacija tih ciljeva, no sigurno će se suočiti s mnogo izazova jer se nakon Grčke mogu očekivati teškoće u Španjolskoj, Portugalu, Irskoj, Italiji… Ocjenjuje se da će se (i) ubuduće odluke donositi pod utjecajem ključnih igrača, prije svih Njemačke.

Kina je danas druga ekonomija svijeta i ima najviše stope rasta. Neovisno o realnosti procjena da bi za 10 do 15 godina mogla postati prva, svijet će u dogledno vrijeme sigurno biti potpuno drukčiji nego danas, što već sada treba ozbiljno uzeti u obzir.

Ovo je kratka analiza uzroka krize i sažeti okvir tzv. izlazne strategije, a šire od ovoga može se dijelom vidjeti u nekim mojim radovima: ‘Ekonomika – politika, kako dalje?’ (knjiga, 2007.); Zbornik radova: Savjetovanje HAZU i Hrvatski institut za financije i računovodstvo (2009.) i Zbornik radova: Savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista (2009.). Za konkretno probleme za interesiranim poslovnim subjektima ostajemo na raspolaganju.