Za Austrijance porazna usporedba sa Švicarcima

Procjenjuje se da Kinezi drže 20 do 40 posto niži tečaj juana u odnosu na njegovu realnu vrijednost. To rezultira jednakim efektom koji bi imalo subvencioniranje izvoza i uvođenje carina na uvoz. Treba li razmisliti o obrnutom?

Ovo je put taj povod redovito polugodišnje izvješća američkog ministarstva financija o tečajnoj politici važnih trgovinskih partnera, odnosno dokument u kojem bi ta institucija javnosti trebala jednom i zauvijek otkriti je li Kina tečajni manipulator. Ono što je prouzročilo nervozne reakcije te iste javnosti s velikim upitnikom nad glavama jest odluka američke Vlade da odgodi objavljivanje tog izvještaja. Slijedom višegodišnje čarke tih dviju zemalja glede tog pitanja, doista je teško očekivati da bi u njemu moglo pisati nešto drugo osim da je Kina podli manipulator, a to, odlučio je netko visoko gore, nije pametno sada reći.

Priča o juanu duga je koliko i intenzivan kineski rast i jednako tako intenzivan američki pad s druge strane. Amerikanci već neko vrijeme tvrde kako Kina namjerno drži tečaj juana umjetno niskim kako bi njihovi proizvodi bili konkurentniji, čime uzrokuje neravnotežu u svjetskoj ekonomiji. Kina, jasno, ne vidi u tome ništa sporno. Nema zakona, pa ni pravila koje naređuje nekoj državi kako da vodi svoju tečajnu politiku i kako da određuje vrijednost svoje valute, što znači da je njezino eventualno klizanje gore ili dolje najčešće određeno jednim dijelom tržišnim mehanizmima ponude i potražnje za danom valutom kao i bilo kojom drugom robom, i drugim dijelom odlukama monetarne vlasti. U Kini vrijedi samo ovo drugo.

No manipuliranje valutom ni za Amerikance nije ništa novo, njime su se vladari globalne ekonomije oduvijek koristili po potrebi. Osim toga Amerikanci su još uvijek vlasnici svjetske valute i kao takvi privilegirani u odnosu na ostale (primjerice zadužuju se lakše i jeftinije od ostalih), tako da je proizvanje nekog za manipuliranje tečajem nešto u stilu – rugao se lonac loncu.

Gledano s ekonomskih strana, vjerojatno i najvažnije, stvari nisu jednostavne i ovise o kutu gledanja. Potpuno je iluzorno i nerealno misliti da je uzrok američkog jada nepovoljan tečaj juana i da je isti kriv za slab američki izvoz. Takva tvrdnja uvredljiva je simplifikacija i banalizacija makroekonomskih teorija, ali i bezobrazno falsificiranje istine. Problem Zapada i njegovih nekoć proizvodnih ekonomija dublji je i dugotrajniji od tečaja juana i sadrži niz faktora od kojih je odlijevanje proizvodnje u zemlje s jeftinom radnom snagom, među kojima je upravo Kina glavno odredište, osnovni i traje desetljećima. Zamjena proizvodnje potrošnjom i nerealnim zaduživanjem kod istog onog koji vam je tu robu i prodao iako je plan bio posve drukčiji – da jeftino ondje proizvedete pa im odmah taj proizvod i skupo uvalite, nešto slično uspješnom kolonijalnom konceptu – dovela je do trenutačne situacije. Nije zato problem u juanu, problem je u Americi i njenoj ekonomiji koja se svela na osobnu potrošnju, financijski sektor koji posluje u oblacima, pretjeranu gradnju i napuhan nekretninski sektor, sve redom promašene i neodržive stupove ekonomskog razvoja.

Činjenica hoće li Kina ojačati juan vrlo vjerojatno neće promijeniti bit stvari u Americi. Usprkos ljutnji i frustraciji, kao i stalnom podbadanju jastrebova (radikala), od kojih je nekako najglasniji Charles Schumer, demokratski zastupnik New Yorka, velik broj ljudi u Americi, onih koji nešto o ekonomiji znaju, svjestan je tih činjenica, stoga i ne čudi lakoća s kojom su odlučili produljiti rok za objavu izvještaja. Prva linija dnevno-političkih razloga leži u odnosima koji su neko vrijeme bili u padajućem smjeru (došlo je i do otvorenog sukoba preko protekcionističkih trgovinskih poteza), a u posljednje vrijeme krenuli su nabolje, u sklopu čega Amerikanci najviše zanima kineski pristanak na žešće ‘šarafljenje’ Irana.

Druga razina analize otkriva da Amerikanci zapravo ne mogu Kinezima ništa jer su njihov dužnički rob. Kina je vlasnik najvećeg dijela američkog duga i, da stvari budu gore, Amerikanci na njih računaju i dalje u toj ulozi. Osim toga eventualni trgovinski rat s najvećim tržištem na svijetu čija kupovna moć rapidno raste uništio bi svaku šansu za popravljanje američke situacije. Nije malen broj kompanija koje svoju relativno laku plovidbu jednom od najgorih kriza duguju upravo tom dijelu svijeta i ondje ostvarenim rezultatima. Ozbiljnije zatvaranje vrata ozbiljno bi štetilo Americi, a s druge je strane kriza pokazala kako Kina nije toliko ovisna o američkom tržištu koliko se mislilo iako trgovinski rat posve sigurno ne odgovara nikomu.

Što se, pak, manipulacije valutom tiče, ona teško da je sporna. Kina posve evidentno namješta svoj tečaj kako joj najbolje odgovara. Procjene govore o 20 do 40 posto nižem tečaju juana u odnosu na njegovu realnu vrijednost, a Vlada ga takvim drži stalnim intervencijama na valutnim tržištima i suzbijanjem inflacije, što je rezultiralo jednakim efektom koji bi imalo subvencioniranje izvoza i uvođenje carina na uvoz.

Posve pojednostavljeno, Kina gotovo sve što proizvede, a proizvodi gotovo sve, izveze plasirajući vrlo malo na matično tržište. Spasenosni je lijek, prema mnogima, stoga povećati domaću potrošnju, čime bi se snizio vanjskotrgovski suficit koji ubija sve ostale. To je neravnoteža o kojoj svi pričaju. Kinezi zasad i nisu oduševljeni tom idejom iako su tijekom krize povukli poteze u smjeru jačanja domaće potrošnje, ali samo toliko da anuliraju negativan efekt snižene potrošnje na razvijenim tržištima. Idući mjeseci bit će veoma zanimljivi jer je sve više onih koji navijaju za tvrd pristup Kini, među kojima se ističe Schumer, i glasno zahtijevaju poduzimanje protumjera čime će američko-kineski odnosi nedvojbeno zakipjeti.