DRAŽEN ŽGALJIĆ Zna kako doći do novca iz fondova EU

Ravnatelj novoosnovanoga Klastera intermodalnog prijevoza smisao udruživanja vidi u tome da se članice svojim projektima izbore za sredstva iz fondova EU, ali da se projekti šalju s jedne adrese. Iznos tada više ne bi bio 20, već 200 milijuna eura.

Vladari mora, cesta, pruga i rijeka, ujedinite se! Jednostavnim rječnikom, to je ono što pokušava ravnatelj novoosnovanoga Klastera intermodalnog prijevoza u Hrvatskoj Dražen Žgaljić. Mlad, perspektivan, apolitičan i zna kako doći do novca. Idealan za trenutačnu situaciju u hrvatskom prijevozništvu koje, gdje god pogledali, puca po šavovima ili kasni za konkurencijom.

Žgaljić potječe iz poduzetničke obitelji koja se bavi izdavaštvom, u srednjoškolskim danima bio je zaluđen računalima, ali život ga je odnio u drugom smjeru. Upisao je Pomorski fakultet, smjer nautike. S obzirom na to da se situacija u pomorstvu uvelike promijenila, niti su plaće, ni povlastice za pomorce jednake kao prije, umjesto u morsku, Žgaljić je uplovio je u bračnu luku i zapošlio se u Centru za razvoj unutarnje plovidbe u Zagrebu, gdje je četiri godine radio na izradi projekata i projektne dokumentacije za europske fondove.

Bio je jedan od ključnih ljudi Centra, vodio je glavne projekte i pomagao Damiru Obadu, izvršnom direktoru, postaviti Centar na noge. Sa željom da se vratiti obitelji u Rijeku, sudjelovao je u osnivanju Hrvatske udruge za promicanje međuobalnoga prometnog povezivanja (SPC), a prije godinu i pol dana postao je njen ravnatelj. Dosad se međuobalno povezivanje u Hrvatskoj svodilo jedino na tzv. feeder brodove i bilo je besmisleno da se dva milijuna kuna na godinu troši na promociju nečega što ne postoji. Logično je da se prvo razviju kvalitetni projekti pa tek onda krene u promociju – smatra Žgaljić, koji u Klasteru vidi prostor za cjeloživotnu karijeru.

Bivši i sadašnji suradnici smatraju ga idealnom osobom za udruživanje prijevoznih sektora jer stručnost cijeni više od funkcija, a operativnost više od teorije. Stalno je na putu i u razgovorima s pomorskim agentima, upravama luka, brodarima. Veliki broj manjih tvrtki nema mogućnosti za razvoj, pa im Žgaljić često osmišljava projekte na kojima bi mogle udružiti snagu, naći izvor financiranja i implementirati ideje. Prometni stručnjaci smatraju da bi Žgaljić mogao odigrati i važnu ulogu u iniciranju nove strategije prometa, jer je postojeća zastarjela i neprimjenjiva u današnjim odnosima na europskom tržištu.

Od 30-ak projekata koje je dosad sastavio, njih 90 posto bilo je uspješnih. To su primijetili i u Ministarstvu prometa, pa Žgaljić navodno uživa veliko povjerenje kapetana Marija Babića, novoga državnog tajnika za more.

Najvrednije iskustvo stekao je u austrijskoj instituciji Via donau, koja se bavi obrazovanjem kako napisati i voditi projekte te o načinu funkcioniranja fondova EU. U dvije godine sâm je sastavio ukupno devet projekata koje je prijavio za dobivanje sredstava iz fondova EU, u vrijednosti od 20 milijuna eura i oni su trenutačno na procjeni Europske komisije. Siguran je da će ih barem sedam dobiti sredstva (Žgaljić je ujedno i jedini koordinator fonda Marco Pollo za Hrvatsku, specijaliziranog za prijevozništvo). Cilj i smisao Klastera vidi upravo u tome da se svaka članica svojim projektima izbiri za sredstva, ali da se projekti šalju s jedne adrese. Iznos tada više ne bi bio 20, već 200 milijuna eura, koji se mogu uložiti u infrastrukturu, logističke centre i slično.

Slušajući Žgaljića, realizacija cijele ideje zvuči prilično jednostavno i logično. Čak se postavlja pitanje zbog čega je cijelom prijevoznom sektoru toliko trebalo da se organizira. S kim god smo razgovarali o Žgaljiću, ispada da su svi čekali osobu poput njega, posebice zato jer ima zaleđe, odnosno podršku države. Privatne tvrtke, članice SPC-a, još uvijek su skeptične i čekaju rezultate da bi dale svoje povjerenje. Svi čekaju da prvi novac sjedne na račun.

Na cijelom putu realizacije svojih planova Žgaljić se, kako sam kaže, najviše namučio da partnerima objasni smisao projekata. – Europski fondovi u Hrvatskoj ne koriste se iz tri nevjerojatno jednostavna razloga. Tvrtke se radije oslanjaju na državne subvencije jer im je konkurencija u EU veća, dokumentacija koju trebaju ispuniti na engleskom je jeziku, što im predstavlja problem, i potpuno su neinformirane o mogućnostima koje im se nude – priča Žgaljić.