Državne institucije gube goleme iznose jer se drže Linićeva poučka: Nikad neću potpisati nijednu nagodbu zato da me netko ne bi optužio da sam nekomu pogodovao.
Već se mjesecima šuška kako će SN Holding, HFP i Vlada sklopti (novu) nagodbu u sporu o dionicama Liburnije, koji traje od kolovoza 2005. SN Holding tužio je HFP zbog jednostranog raskida sklopljenog i već konzumiranog Sporazuma kojim je dogovoreno da HFP i Vlada prenesu 84 posto dionica Liburnije na SN Holding. SNH je zaustavio odustao od daljnje blokade i ovrhe računa HFP-a, pristao vratiti već ovrhom zaplijenjenih 160 milijuna kuna te odustao od svih potraživanja. Spor od 650 milijuna kuna vodi se pet godina, pa nije pretjerano reći da bi sada mogao vrijediti 100 milijuna eura.
S obzirom na toliku vrijednost spor, bilo bi čudno da se ozbiljno ne pregovara o mogućoj nagodbi. Ipak, obje strane bile su suzdržane i zakopčane do grla, te nisu davale izjave o pregovorima ili postizanju nagodbe. Sve dok prošlog petka u podnevnom Dnevniku HTV-a nije objavljena vijest o skorom potpisivanju nagodbe. Ubrzo je iz HFP-a stigao oštar demanti u kojem ističu kako ‘HFP nije sklopio nagodbu sa SN Holdingom’, što nije ni rečeno.
Na koji se način u državi uopće doživljavaju postupci nagodbe, najbolje se može vidjeti iz postupka HFP-a – čim je netko spomenuo mogućnost nagodbe, skočili su kao da su pregovori o nagodbi sami po sebi nešto loše ili sumnjivo. Osim nagodbe sa SN Holdingom koja je, dođuše, trajala samo 10 dana, teško je sjetiti se još kojeg primjera sporu u kojem je država postigla nagodbu. No zato je bilo golemih odšteta po presudama. U slučaju Astaldi prije početka spor traženo je 10 milijuna eura, a konačna je odšteta bila više od 60 milijuna. Spor s Hypo bankom zbog prodaje Slavonske banke naposljetku je završio s 35 milijuna eura.