Neki će poduzetnici shvatiti da živimo u vrijeme užasnog rizika, rasprodat će sve što imaju, otpustiti ljude i odvegetirati deset godina smanjenim naporom.
Ovih dana objavljena vijest o više od 320.000 nezaposlenih, a posebno podatak je kod privatnih poslodavaca broj zaposlenih smanjen za daljnjih 60.000 zvuči mi kao zvuk onoga malog zvonca na Mirogoju kad prolazi pogrebna povorka, a koje je navodno poslije rata vukao volonterski bivši stanaar Kulmerovih dvora, grof Kulmer (prema priči mojeg djeda Marka). Grof Kulmer je valjda shvatio da nema pametnijeg posla budući da mu je dvorac izgorio, a kapital konfisciran, pa se primio posla za opću dobrobit ondašnjih Zagrepčana.
Javlja li se danas u dušama poduzetnika srednje i starije generacije koji su u posljednjih dvadesetak godina stvorili svoje poslove, male ili veće tvrtke, obrte ili koncerne, istakav osjećaj beznada? Jer hrvatsko gospodarstvo nije u recesiji, ono propada. Ono što je opasno u cijeloj priči su političari, a tu, molim vas, mislim na svu dičnu gospodu poimence koja sjede u Saboru i primaju velike plaće i prinadležnosti za svoj uglavnom nerad, na političare lijeve i desne opcije, svu tu u posljednjih godina dobro zacemtiranu političku elitu koja je zaboravila zašto je izabrana i plaćena.
Posljedice ove krize u Hrvatskoj mogu biti kao 1929. Privatni sektor prisiljen je otpuštati kvalificirane ljude koji nemaju druge prednosti osim svojeg znanja (za razliku od rođjaka i stranačkih akvizitera), pa se ne mogu zaposlit u državnom sektoru. Tako će neki kvalificirani kompjuteraš, upravitelj megadizalice ili tokar fine mehanike pronaći neku djedovinu na moru, otvoriti kamp ili kafić uz rivu, a oni hrabriji navalit će na sadnju jagoda, jabuka i slično. Šteta, mi oskudijevamo stručnim kadrovima, a ova će ih kriza definitivno osakatiti i bit ćemo prisiljeni za koju godinu uvoziti kadrove koje još danas imamo.
Neki će poduzetnici shvatiti da živimo u vrijeme užasnog rizika, rasprodat će sve što imaju, otpustiti ljude i odvegetirati do šezdesetih godina života smanjenim troškovima i naporom. I bez volje za životom. Jer kod većine njih novac sigurno nije bio prioritet, nego stvaranje, moć upravljanjem svojim životom i karijerom. Todorić, Gavrilović, Drk i mnogi drugi mogli su davno unovčiti svoje bogatstvo da nemaju taj poriv stvaranja i rasta. I bez obzira na to jesu li uz veću ili manju pomoć politike stvorili carstva, imaju respektabilne sustave koji zapošljavaju mnogo ljudi. Budu li pod daljnjim pritiskom, svaki od njih može u trenutku rasprodati svoje carstvo, podijeliti lovu sretnim nasljednicima i otići na Azurnu obalu.
