Za 100 dana Orco može mirno prodati nekretnine Sunčanog Hvara

Ugovorna obveza o suglasnosti Hrvatskog fonda za privatizaciju za prodaju nekretnina Sunčanog Hvara još traje manje od stotinu dana. Orco sada može povući svoju odluku o prodaji i prvi dan nakon isteka roka ponovno je donijeti i provesti.

U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenima u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnim izjavom ako raskid ugovora ne nastupa prema zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Orco je zaprijetio jednostranim raskidom ako se odluka o prodaji ne povuče u sljedećih mjesec dana. To bi značilo da Orco izgubi dionice koje je stekao i da se nakon toga utvrđuje tko je komu i koliko novčano dužan.

Ono što na prvi pogled može izgledati za pohvalu u stvarnosti, nažalost, nije. I sâm Hrvatski fond za privatizaciju nije tajio da ugovorna obveza o suglasnosti HFP-a za prodaju nekretnina traje još samo manje od stotinu dana, što znači da Orco mirno može povući svoju odluku i bez prestanka dalje tražiti kupce i prvi dan nakon isteka roka ponovno donijeti istu odluku i nakon toga je provesti. Međutim, Hrvatski fond za privatizaciju nikad se nije izjasnio o okolnosti svojeg prava na raskid ugovora zbog svega onoga što se u proteklim pet godina događalo na Hvaru.

Ključ je cijelog problema što pravo na raskid bilo kojeg ugovora nije ograničen samo na ono što se ugovori, nego u Zakonu o obveznim odnosima postoje vrlo jasne odredbe o raskidu ugovora uopće, uključujući jednostrani raskid. Riječ je u prvom redu o čl. 360. Zakona o obveznim odnosima koji je jednak odredbi čl. 124. prijašnjeg zakona istog naziva. To znači da kad netko ne ispunjava svoje obveze uvijek podliježe jednostranom raskidu druge strane, a ako se Hrvatski fond za privatizaciju nije zaštitio tako da je ugovorio obveze kao što je, primjerice, dobar odnos s lokalnom samoupravom, ako ne suglasnost, onda bar konzultacije o važnim poslovnim potezima i zabrana opterećivanja imovine (da se ne bi dogodilo da kupac zapravo kupuje tvrtku njezinim novcem), onda javnost ima pravo znati tko je za takve propuste odgovoran i kako je do njih došlo.

Nekad je teško naći kupca, ali na primjeru nekoć elitne hotelske kuće takva isprka jednostavno nije moguća. Možda jest, ali samo možda, na primjeru kao što je Željezara u Kaštelima.

Dakle, sigurno smo da je bilo više nego dovoljno prilika za raskid u konkretnom slučaju (ali i u sličnim), pod uvjetom da se pravilno primjenjuju pravne mogućnosti koje su na raspolaganju. Nadalje, vrlo je vjerojatno da mogućnosti za raskid ugovora još ima, a najvažnije je da je to jasna poruka onima koji se ne misle pridržavati ugovora da će ih to skupo stajati i da se to, jednostavno, ne isplati te da im je najbolje prepustiti tržište kvalitetnim igračima iz kojih se ne vuku nikakvi repovi.

Bude li drukčije, ako javnost ne dozna što sprječava raskid, ako se ne ide na raskid, ostat će loša poruka da svatko može raditi što god hoće ako na drugoj strani kao protivnika ima Hrvatski fond za privatizaciju, odnosno državu. A ako se svašta može raditi državi, tko će onda imati poštovanje prema bilo kojem poduzetniku? Odgovor je – nitko, a to je jasan put u pravnu nesigurnost, koji se ne smije dopustiti i neprihvatljiv je u Europskoj uniji, kojoj težimo.